„Zatvorena vrata“ u ranom adventizmu i „duh proroštva“

Adventistička denominacija je pratila pogrešan kurs u ignorisanju, izbjegavanju ili poricanju činjenice pogrešnog učenja iz ranih godina. Da su sve činjenice bile poznate adventistima, ne bi mogli nastaviti da smatraju svjedočanstva Elen Vajt nepogrešivim. Ali činjenice nisu bile poznate. One su zataškane. Ljudima su uskraćene vitalne informacije koje se odnose na pitanje takve nepogrešivosti. To svakako nije u redu. Jer mi smo izričito upućeni u vezi s proročanstvima da „sve dokazujemo“ i da se čvrsto držimo samo onoga što je dobro. I nemoguće je dokazati prirodu dara kada se kriju vitalne informacije. Kada se poveže i zabilježi samo ono što je povoljno za tvrdnju, a sve što je nepovoljno zatajeno ili eliminisano, ni službenici ni crkva nisu u poziciji da sude ili da bilo šta „dokažu“.

Čemu sva ova utaja? Čemu ovo poricanje nespornih činjenica o čemu svjedoče štampani zapisi tih dana? Zašto bi postojali uporni napori da se negira iskustvo „zatvorenih vrata“? Odgovor je da je to zato što je Elen Vajt bila uključena u to iskustvo i stavila pečat odobravanja svojih svjedočanstava i vizija na to učenje. Priznati ovo značilo bi lišiti se reputacije nepogrešivosti kasnijih učenja istog autora. To bi bilo jednako priznanju da vizije i svjedočanstva nisu od Boga.

Nema istinske pobožnosti u vjerovanju u stvari koje nisu istinite. Insistiranje na „nepogrešivosti“ tzv. „duha proroštva“ nanijelo je veliku štetu crkvi. Što se tiče štetnog uticaja o kojem se govori, postojala je tendencija da se biblijsko učenje podvrgne učenju Svjedočanstava. Smatralo se da je biblijska istina „zaštićena“, kada bi se mogla potkrijepiti izjavom iz Svjedočanstava. A izjava iz Svjedočanstava o bilo kojoj tački bila je dovoljna da odvrati od istraživanja svetih spisa koji očigledno uče suprotno. Glasovi koji bi poučavali drugačije od sestre Vajt u bilo kojoj tački, čak i u najsitnijim detaljima, odmah bivaju utišani pozivom na nešto što je napisala. Ovo ne bi moglo biti štetno da je ono što je Elen Vajt napisala bila u istini po direktnom Božjem otkrivenju; ali ako je ona pogriješila u bilo kom učenju, to najefikasnije vezuje tu grešku za cijelu crkvu zauvijek. Niti jedan dokaz iz Biblije, koji se razlikuje od sestre Vajt, nije dovoljan da uvjeri vjernike u kakvoću „nadahnuća“ Svjedočanstava.

 

Priča o „zatvorenim vratima“ u odnosu na kasnije demante

Prvobitno učenje u vezi sa svetinjom koju je držala denominacija od 1844. do 1851. bilo je da je Hristovo posredovanje u korist svijeta grešnika prestalo kada je On završio svoju službu u prvom odjeljenju na nebu 1844. godine, te da je proba zatvorena u to vrijeme, i da je Hristovo posredovanje u drugom odjeljenju od 1844. godine naovamo bilo samo u ime „cijelog doma Izraelova“.

„Zatvorena vrata“ objašnjava jedan od ranih pionira:

„Šta možemo shvatiti da označavaju zatvorena vrata? …. Ovim činom se nesumnjivo označava isključenje iz svakog daljeg pristupa spasonosnoj milosti, onih koji su odbili taj dar za vrijeme probe. … Ali može li se bilo koji nepokajani grešnik obratiti ako su vrata zatvorena? Naravno da ne mogu, iako se mogu dogoditi promjene koje bi ljudi nazvali obraćenjima.“[1]

Džejms Vajt jasno kaže da su braća svoj „rad za svijet“ smatrala „zauvijek završenim“. On takođe izlaže razloge za zadržavanje pogleda na zatvorena vrata.

„Da moraju biti zatvorena vrata prije drugog dolaska mnogi će priznati; ipak, ali izgleda da je malo onih koji su spremni da ga imaju tamo gdje se zapravo dogodilo. Hajde da ukratko pogledamo našu prošlu istoriju, kako je označena parabolom o deset djevica (Matej 25:1-11), i mislim da ćemo jasno vidjeti da ne može postojati drugo mjesto za zatvorena vrata osim u jesen 1844…

Kada smo došli do tog vremena, sva naša saosjećanja, teret i molitve za grešnike su prestale, a jednoglasni osjećaj i svjedočanstvo je bilo, da je naš posao za svijet zauvijek završen.

‘Tada će se kraljevstvo nebesko uporediti sa deset djevica.’ Kada? Upravo u ovo vrijeme, kada vjerni sluga daje meso ‘DOMAĆINSTVU’ (a ne nevjernom svijetu) i kada mu se suprotstavi zli sluga, i kada se dolazak, označeno parabolom, ispunjava, a zatvorena vrata su prošlost. Sada možemo vidjeti da je jedino mjesto za zatvorena vrata bilo 1844. Amin.

Ali kaže prigovarač – Vrata milosti neće biti zatvorena dok Isus ne dođe. Ne čitamo o takvim vratima kao što su ‘vrata milosti’ u Bibliji; niti učimo da su takva vrata zatvorena 1844. Božja ‘milost traje dovijeka.’ (Ps. 136). On je još uvijek milostiv prema svojim svecima, i uvijek će biti; a Isus je još uvijek njihov zastupnik i sveštenik. Ali grešnik, kome je Isus cio dan pružao ruke i koji je odbio ponude spasenja, ostao je bez advokata, kada je Isus ušao u Sveto mjesto i zatvorio ta vrata 1844. godine. Crkva po imenu koja je odbacila istinu, takođe je bila odbačena i pogođena sljepoćom.“[2]

„Od vaznesenja do zatvaranja vrata, oktobra 1844., Isus je stajao raširenih ruku ljubavi i milosrđa, spreman da primi i brani stvar svakog grešnika koji bi došao Bogu preko njega. Desetog dana 7. mjeseca 1844. prešao je u Svetinju nad svetinjama, gdje je od tada bio milosrdni ‘prvosveštenik nad domom Božjim.’“[3]

Iz ovih kratkih izjava Džejmsa Vajta vidljivo je sledeće:

1. Da je braći „teret i molitve za grešnike“ „prestao“.
2. Da su svoj „rad za svijet“ smatrali „zauvijek završenim“;
3. Da su nastojali da daju „meso ‘UKUĆANIMA’ (a ne svijetu koji ne vjeruje)“;
4. Da dok su vjerovali da je Bog još uvijek milostiv prema svojim svecima, i da će uvijek biti, a da je Isus i dalje njihov Zastupnik i Sveštenik“; vjerovali su:
5. Da je „grešnik… ostao bez zastupnika“, i
6. Da je „crkva po imenu… takođe bila odbačena i pogođena sljepilom“.

 

„Zatvorena vrata“ smatraju se kao „sadašnja istina“

Gospođa Vajt kaže da su „adventisti jedno vrijeme bili ujedinjeni u vjerovanju da su vrata milosti zatvorena.“[4] Međutim, ovaj period jedinstva bio je kratak. Adventisti koji su prihvatili subotu, na konferenciji održanoj u Albaniju, država Njujork, u aprilu 1845., formalno su napustili teoriju zatvorenih vrata i nastavili svoje napore za spas neobraćenih. Zbog toga su ih Adventisti sedmog dana oštro osudili. Potonji su nastavili učenje zatvorenih vrata. U decembru 1849., izdanju Present Truth, urednik Džejms Vajt je napisao sledeće:

„Još uvijek vjerujemo u ono što je nekada vjerovao cijelo domaćinstvo; i sa svetim povjerenjem i energijom objavljeno i propovijedano svijetu. I čudno je reći, mnogi od onih koji su napustili ispunjenje proročanstva u našem prošlom iskustvu, spremni su da nas žigošu fanatizmom, i rangiraju sa Šejkersima i sl. jer su vjerovali u ono u što su vjerovali i što su izveli i pokazali iz dosledno ispunjenje parabole, u svim njenim djelovima, što pokazuje da su vrata zatvorena. Ovi ljudi bi trebali biti poslednji koji će se suprotstaviti našim stavovima i žaliti se na nedostatak milosrđa s naše strane, kada nas na tako neštedljiv način svrstavaju u otpadnike jer su se čvrsto držali i izvršavali ono što su nekada vjerovali i hrabro proklamovali. Kada smo 1843. pjevali ‘Moja Biblija vodi do slave’, pjevali smo istinski osjećaj. To se nije zaustavio 1844. i ‘odvelo’ nas na drugi put, ne, ne; već smo vođeni dalje kroz zatvorena vrata, kroz VRIJEME ČEKANJA, i pridržavanje ‘Božjih zapovijesti’, u kraljevstvo. Slava Bogu ‘Moja Biblija vodi u slavu.’ Amin.“[5]

Adventisti su nastavili učenje o zatvorenim vratima do 1851. Očekivali su da će se Hristova služba u drugom odjeljenju protezati na vrlo ograničen period. Neki su zaključili, iz činjenice da je u tipu prvosveštenik na Dan pomirenja škropio krvlju žrtve za grijeh sedam puta po kadionom oltaru u svrhu očišćenja (3. Mojsijeva 16:19), da će se Hristova služba u Svetinji nad svetinjama nastaviti samo sedam godina. Nakon što je prošao period od sedam godina, a ništa se nije dogodilo što bi označilo njegov završetak, napuštena je forma učenja zatvorenih vrata i postepeno se formirala doktrina svetinje kakvu danas drži denominacija.

Tokom godina od 1844. do 1851. adventisti su odlučno i beskompromisno podučavali zatvorena vrata. To je bila posebna karakteristika njihove poruke. Jedan od rane braće, E.P. Batler (otac Džordža I. Batlera koji je kasnije postao predsjednik Generalne konferencije) pisao je bratu i sestri Vajt kako slijedi:

„Od kada sam obraćen u ZATVORENA VRATA i sedmi dan subotu, izašao sam iz ovog grada… da bih pokušao da se oslobodim nekih predrasuda drugih umova, koje sam tako duboko osjećao u sebi. Neki su preobraćeni na sadašnju istinu, a neke predrasude (vjerujem) uklonjene. Naučio sam iz razgovora s drugima, kao i iz prethodnog iskustva, da su adventisti upravljali svojim brodom i potonuli. Vodili su svoje male čamce ovamo i onamo, da vide mogu li to zaobići, ali nisu mogli. Stoga se obavezuju da će prikriti ‘oznake’ iza sebe“…[6]

U drugom pismu objavljenom u sledećem broju „Pregleda“, isti brat kaže:

„Bio sam veoma blagoslovljen u susretu sa braćom Sedmog dana subote i Zatvorenih vrata. Oni se drže prošlosti i definišu našu sadašnju poziciju. Vjerujem da imaju istinu, a Bog ih vodi svojim Duhom.“[7]

Drugi od braće je napisao sledeće:

„Od iznošenja ove istine, prihvatio sam subotu sedmi dan i zatvorena vrata, kao svoje poslednje utočište u ovom mračnom i tmurnom danu. … Stoga prihvatam ‘Ponoćnu viku’, ‘Zatvorena vrata’ i ‘Poruku trećeg anđela’ kao svoje poslednje utočište…“[8]

Ovi izvodi pokazuju kakav je utisak ostavljen na umove onih koji su slušali propovijedanje pionira. Sami lideri su ovo nazvali „sadašnjom istinom“. Govoreći o jednom koji se isprva protivio ovoj doktrini, gđa Vajt je napisala: „Vidjela sam da u ustima brata Rodsa nije bilo lukavstva u govoru protiv sadašnje istine u vezi sa subotom i zatvorenim vratima.“[9]

Džozef Bejts u traktatu o Svetilištu, objavljenom 1850., kaže: „Sadašnja istina o ovoj poruci trećeg anđela je SUBOTA I ZATVORENA VRATA.“[10]

1850. Hiram Edson, Dejvid Arnold, Dž.V. Holt, S.V. Rods i Džejms Vajt su se udružili kao odbor za štampanje Adventskog pregleda. Nakon što su objavljena četiri broja ovog „Pregleda“, izašlo je posebno izdanje od četrdeset osam stranica, koje je sadržalo veći dio materije objavljene u prethodnim brojevima. Čini se da je cilj ovog posebnog broja bio u velikoj mjeri pokazati da su adventisti kao tijelo prvobitno poučavali zatvorena vrata; da su oni koji su to napustili odstupili od vjere; i da su adventisti sedmog dana u zadržavanju ove doktrine bili lojalni istini. U ovom specijalnom izdanju Adventskog Pregleda citira se Džordž Nidham koji je rekao:

„Ja sam, i bio sam uvjeren, od 10. 7. mjeseca, da je naš posao sa svijetom i glupim djevicama završen. Moram poreći taj veličanstveni pokret kao Božje djelo, inače ne mogu doći do drugog zaključka. To nikad ne mogu. Kako im možemo učiniti nešto dobro? Lude djevice su otišle u svoje stare ustanove, gdje prodaju ulje, i vape nam da pođemo za njima; i svijet je tamo s njima, da kupi malo ulja, i hoćemo li mi otići k njima s nadom da ćemo im učiniti nešto dobro? Ne, inače ćemo umrijeti!“[11]

Dž.B. Kuk je izrazio isto vjerovanje:

„Bog nikada nije namjeravao da cijela i naizgled srećna ‘desetorka’ uđe u kraljevstvo – ništa više nego što je namjeravao da uzme cio Vavilon na nebo. Onaj koji je rekao ‘Izađite iz nje narode moj’ otkrio je činjenicu da ‘petoro iz te djevičanske družine nisu imali ulja u svojim posudama.’ Takvi bi željeli da se ‘vrata’ otvore nakon što bi bilo PREKASNO.

Adventski krst je bio veliki – krst za nošenje je bio veći, zbog prekora koji je vezan za vjeru nakon što je vrijeme prošlo. Ponoćni poklič bio je najveći i najviši od svih. To nas je sasvim izvuklo iz svijeta; pretpostavili smo da bi to bilo poslednje. … Krst je postao veoma sladak, vrijedi mi više od riječi – ipak krst zatvorenih vrata nadilazi sve što je bilo prije njega. Svijet, tijelo i đavo neće pristati da se vrata zatvore. Donosi PRESUDU PREBLIZU, čini je previše IZVJESNOM.

Zatvorena vrata i kucanje moraju nužno prethoditi ovom odgovoru našeg Gospoda – moraju biti prije stvarnog otkrivanja Sina Čovječjeg. … Oni koji neće ‘ispovjediti Hrista’ na zatvorenim vratima, ne usuđuju se na ‘Novu zapovijest’. Oni su na popularnoj strani, izbjegavaju krst u ovim tačkama, opravdavajući dosadašnju neposlušnost i nevjerstvo crkve i svijeta.

Njima je Hristov krst postao dosadan. Vjerovali su i poslušali i ponijeli krst dovoljno daleko!!! Umjesto da ispovijedaju Duha i proviđenje Božje u prošlom i sadašnjem stanju nekada djevičanske grupe, oni ispovijedaju svijet – ‘povlače se’ od ‘sadašnje istine’, a ipak će vjerovati da su ‘vrata još uvijek otvorena!’

Tako je zapisano, a tako i mora biti, da bi jedan dio želio da se vrata otvore nakon što su se ‘ZATVORILA’.

Konačno, postoji potreba za iskustvom vezanim za zatvorena vrata. Postoji potreba za zatvorenim vratima da nas konačno i zauvijek odvoje od svijeta, priprema za uznesenje…“[12]

Čitajući sledeće odlomke iz članaka Džozefa Bejtsa, treba imati na umu da su pioniri adventista sedmog dana govorili o Adventskoj crkvi kakva je postojala 1844. i nastavili u onome što su držali i podučavali o zatvorenim vratima, kao Filadelfijska crkva. Adventisti koji su odustali od doktrine zatvorenih vrata nazivani su Laodikejcima. Protestantske crkve uopšteno su opisane kao Sardi, i smatralo se da su odbačene. Adventisti sedmog dana zauzeli su jake pozicije protiv druge braće adventista, koji su 1845. odustali od pogleda zatvorenih vrata.

„Vjerujemo da ovo [laodieijsko] stanje crkve postoji i da je sastavljena od propovjednika drugog dolaska i ljudi koji su nazadovali i postali ‘mlaki’.

Kada i gdje je počelo ovo stanje crkve? Vjerujemo da je počelo 1845. godine, na konferenciji u gradu Albaniju, Njujork… pogledajte GLAS ISTINE… ‘Adresa konferencije’, [Dž.B. ovdje citira, s neodobravanjem] ‘Naša braća, na istoku, zapadu, sjeveru i jugu, su skladno (uz nekoliko izuzetaka) ujedinjeni u vjeri i nadi evanđelja i dobro angažovani u širenju svog dobroćudnog uticaja i blagoslova na druge. Oni se s razumijevanjem i djelotvorno pripremaju za odlazak na posao u SADAŠNJU SEZONU, za SPAS HILJADA KOJI GINU oko njih.’ [Dž.B. ovako to komentariše] …Ovo pokazuje odlučnu promjenu i odlazak iz filadelfijskog stanja crkve, ako su se svi izjašnjavali da jesu, desetog dana sedmog mjeseca, 1844. … Nesumnjivo su tada bili u pravom stanju crkve, čvrsto se držeći onoga što su postigli, tj. promjene iz Vavilona, ​​ili crkvenog stanja Sarda, u stanje Filadelfije. Kada su prešli iz Filadelfije u stanje Laodikeje, vjerujemo da su uticali na stotine poštenih duša da pođu s njima. To su oni koje pokušavamo pronaći, ovim člankom i na svaki drugi mogući način… U svom proglašavanju otvorenih vrata za Vavilon, i cijeli svijet… oni jasno dokazuju da ništa nisu dobili, da nisu napredovali… Izgleda jasno da su priznali svoje laodikejsko stanje ni hladno ni vruće… Vjernici zatvorenih vrata su u filadelfijskoj crkvi. Nominalna crkva je iz 1844. godine, u stanju Sarda, duhovno mrtva.“[13]

„Jer kada se Ponoćni poklič napravi kakav je bio, u jesen 1844. godine, na kraju 2300 dana, tada su vrata zatvorena… Vrata moraju biti zatvorena, da bi naš Prvosveštenik otvorio druga vrata, Otk. iii.7, 8; xi.19, i uđite u Svetinju nad svetinjama da očistite Svetinju… To djelo čišćenja Svetinje je ovo: Isus naš veliki Prvosveštenik, okrunjen i obučen u svoju kraljevsku dvorsku haljinu (baš kao veliki sveštenik u sjenci), ustaje i zatvara vrata (Luka XII. 25) gdje je bio posrednik za cijeli svijet, i otvara vrata za Svetinju nad svetinjama (ili kako ga Jovan naziva, hram Božji), i tu se pojavljuje pred Bogom, kakvog ga je Danilo vidio sa cijelim Božjim Izraelom predstavljenim na njegovom naprsniku (poput sveštenika), da se zalaže pred Bogom, da izbriše grijehe Izraela…

Sa svim ovim nizom argumenata pred njima, mnogi od njih bi ponekad rekli zašto u to dijelom vjerujem, jer je izgledalo previše upadljivo da bih to poricao. Kažemo da Bog nikada nije djelimično izvršio ovo djelo. Sve je to tada bilo ostvareno, a mi smo upravo pokazali kako je to afirmisala crkva Božja. Kada kažu da vjeruju u to, dokazuju se kao lažovi; jer nakon formiranja laodikejskog stanja crkve u Albaniju, Njujork, 29. aprila 1845, veći dio predavača je izašao kroz zemlju, zagovarajući otvorena vrata, u direktnoj i neposrednoj suprotnosti sa Ponoćnim pokličem. Za taj posao zatvorite vrata bez ikakve sjenke sumnje…

Mi kažemo, dakle, da je ovo pozitivan dokaz da su OTADA GRIJEŠALI PROTIV BOGA, pisanim putem, propovijedanjem i na razne druge načine, suprotstavljajući se i poništavajući samu i identičnu tačku u svom adventskom iskustvu, koja je bila ‘GLAVNA OPRUGA’ za cijelu viziju. Da, posle konferencije u Albaniju 1845. godine, gdje su organizovali Laodikejsku crkvu, oni su otvoreno i hrabro izjavili svojim slušaocima da su vrata širom otvorena. Kažu da nisu bila zatvorena, niti će biti dok Isus ne dođe…

Ako bi na bilo koji način mogli dokazati iz svih svojih proteklih šest godina udruženog rada, širom ove zemlje, Engleske ili Zapadne Indije, da su stekli jednog jedinog obraćenika Bogu, onda bi se pojavilo stostruko više gnusne svjetlosti nego sada. Jer po njihovim vlastitim objavljenim, trajnim priznanjima (kao što je već rečeno), njihov Gospod Isus kao Gospodar kuće (prethodno opisani), zatvorio je vrata i niko ih nije mogao otvoriti… Ovo je bilo djelo poslednjeg dana Ponoćnog pokliča, gdje je ušla punoća neznabožaca. (Rim. XI. 25) Dakle, ako su otvorili vrata, onda su izvojevali pobjedu nad Sinom Božjim i dokazali da je izrekao laž. Ni na koji drugi način nisu mogli dobiti jednog pravog obraćenika iz neznabožaca.

Razgovarajte o traženju grešnika, koje je djelo Ponoćnog pokliča ostavilo u vanjskoj tami prije šest godina! On vas neće spasiti ako brzo ne pobjegnete iz užasne zamke u kojoj ste.“[14]

„‘Evo ja i djeca koju mi ​​je Gospod dao, za znak i čudo u Izraelu.’ itd. Ko su ovi? Isti narod. Prvi divni znak po kojem su bili jasno poznati od Drugog adventa bili su vjernici zatvorenih vrata, ali najveće čudo i znak po kojem su sada poznati su vjernici 7. dana subote… Zatvorena vrata i subota, dakle, dva su istaknuta znaka po kojima su poznati… To je narod koji je u svom iskušenju ili strpljivom vremenu čekanja na Gospoda, koji ima zakon i svjedočanstvo. Sadašnja istina iz koje su zatvorena vrata i 7. dan subota.“[15]

Iz jedne od gore citiranih izjava Bejtsa, zapaža se da su pioniri smatrali da je Hristov ulazak u drugo odjeljenje svetilišta izvršen u ime „cijelog doma Izraelova“, za koji je rečeno da je „predstavljen na njegovom naprsniku suda.“ Tokom svoje službe u prvom odjeljenju, sve do određenog dana u oktobru 1844., „bio je posrednik cijelog svijeta“.

Vodila se velika rasprava o tome čija bi se imena mogla smatrati „upisana na sudskom naprsniku“.

„Tada desetog dana sedmog mjeseca, 1844., naš Veliki Prvosveštenik, obučen u svu svoju svešteničku odjeću, imajući na srcu naprsnik suda, na kojem su predstavljena imena cijelog pravog Izraela Božjeg, ustaje i zatvara vrata… Označite ovo; evo u to vrijeme bila je bukvalna transakcija na nebu, i svi istinski vjernici u zatvorena vrata, poučavajte tako.

Ovdje se postavlja pitanje, ko se podrazumijeva pod cijelim domom Izraelovim? Vjerujemo da se među njima nalaze svi pošteni, poslušni vjernici, koji su do tada pobijedili (Otk. III. 5) i djeca koja nisu došla u godine odgovornosti…“[16]

„Stoga smo, silom prilika i ispunjenjem događaja, dovedeni do neodoljivog zaključka da je 10. dana sedmog mjeseca (po jevrejskom vremenu), u jesen 1844. godine, Hrist zatvorio svoju svakodnevnu ili stalnu službu ili posredovanje u prvom stanu nebeske svetinje, i ZATVORIO VRATA, koja niko ne može otvoriti; i otvorio vrata, u drugom stanu ili Svetinji nad svetinjama, koja niko ne može zatvoriti (vidi Otk. III. 7,8), i prošao kroz drugu zavjesu, noseći pred Ocem, na naprsniku suda, sve za koje on sada djeluje kao zastupnik. Ako je ovo položaj koji sada Hrist zauzima, onda u prvom stanu nema posrednika; i uzalud zabludjele duše kucaju na vrata govoreći ‘Gospode, Gospode, otvori nam’…

Ali kaže prigovarač, zar ovo ne ostavlja sadašnju generaciju, koja je od tog vremena prešla liniju odgovornosti bez zastupnika ili posrednika, i ostavlja ih bez sredstava spasenja? Kao odgovor na ovaj prigovor, napomenuo bih da, pošto su bili tamo u stanju NEVINOSTI, imali su pravo na zapisnik na sudskom naprsniku koliko i oni koji su zgriješili i dobili pomilovanje; i stoga su predmet sadašnjeg posredovanja našeg Velikog Prvosveštenika.“[17]

U istom broju novina Sadašnja istina je i izjava:

„Na ovaj dan pomirenja, on je prvosveštenik samo za one čija su imena upisana na sudskom naprsniku.“[18]

Hiram Edson piše kako slijedi u „Apelu Laodikejskoj crkvi“, objavljenom u Advent Review extra 1850.:

„Među onima koji su rođeni, vjerujem, bilo je i onih koji nisu imali svjetlo na doktrinu drugog adventa, i nisu je odbacili, već su živjeli prema najboljem svjetlu koje su imali. I takođe vjerujem da je bilo i drugih koji su imali sveto poštovanje prema Bogu i njegovoj riječi, i koji su imali njegov strah pred očima, a ipak nisu ispovijedali religiju ili obraćenje, ali u očima Boga koji ne gleda kao čovjek što gleda, oni su bili mnogo bliži stanju opravdanja pred Bogom, nego mnogi koji su u velikoj mjeri ispovijedali religiju. Opet, djeca koja nisu stigla do godina odgovornosti stavljena su na sudskom naprsniku. Ove tri klase su stajaće gomile pšenice koje se sakupljaju…

Neki pretpostavljaju da ako su vrata zatvorena, više ne može biti pokajanja za život, ili oproštenja grijeha. Ovo je svakako zabluda. Svi koji su rođeni na naprsniku suda, a nisu namjerno zgriješili, mogu se pokajati i naći oprost. Isus kaže Laodikejcima: ‘Koje volim, njih korim i kažnjavam, budite revni i pokajte se.’“[19]

Džejms Vajt govori o istim trima klasama, koje bi mogle biti predmet preobraćenja.

„Obraćenje, u najstrožem smislu, označava promjenu od grijeha ka svetosti. U tom smislu spremno odgovaramo, da to [zatvorena vrata] ne isključuje SVAKO obraćenje, ali vjerujemo da su oni koji su čuli poruku ‘vječnog jevanđelja’ i odbacili je, ili su je odbili čuti, time isključeni. Nemamo poruku takvima. Oni nemaju uši da nas čuju osim ako standard istine ne spustimo tako nisko da u njemu ne bi bilo spasenja. Ali ima onih koji se mogu obratiti.

1. Braća u zabludi. Vjerujemo da u laodikejskoj crkvi ima mnogo onih koji će se tek obratiti kao što je apostol uputio u svojoj poslanici braći koja čekaju.
2. Djeca, koja nisu bila dovoljno stara da s razumijevanjem prime ili odbace istinu, kada je naš Veliki Prvosveštenik zaključio svoje posredništvo u Svetom mjestu… Njihova imena su bila na sudskom naprsniku, i oni su predmeti Isusovog posredovanja…
3. Kada je Ilija pomislio da je sam, Bog mu je rekao: ‘Zadržao sam za sebe sedam hiljada ljudi, koji se nisu poklonili Balovom liku.’ Vjerujemo da je Bog za sebe rezervirao mnogo dragocjenih duša, neke čak i u crkvama. Ovo će on manifestovati U SVOJE VRIJEME. Živjeli su u skladu sa svjetlošću koju su imali kada je Isus zatvorio svoje posredovanje za svijet, a kada čuju glas Pastira u poruci trećeg anđela rado će primiti cijelu istinu. Takvi će biti preobraćeni u istinu i od svojih zabluda. Ali mislimo da sada nemamo poruku takvima, ipak ‘ko ima uho neka čuje.’ Naša poruka je Laodikejcima, ako se neke od ovih skrivenih duša pokažu.“[20]

Uz svu ovu diferencijaciju, adventisti sedmog dana su jasno dali do znanja da se nikakva imena ne smiju dodavati na sudski naprsnik nakon 1844. godine, iako bi imena onih koji su odbili prihvatiti dalje svjetlo mogla biti izbrisana. Uočićete u referenci, ovo je već 1851. kada su se „zatvorena vrata“ ipak malo „odškrinula“.

„Kada je gospodar kuće (Gospod Isus) ustao i zatvorio vrata, svi pošteni vjernici, koji su se pokorili njegovoj volji, i djeca koja nisu stigla do dobi odgovornosti, nesumnjivo su rođeni na ovim grudima – sudskoj ploči koja je na njegovom srcu. Imena svih koji u potpunosti drže zapovijesti su zadržana. Oni koji ne budu, njihova će imena biti izbrisana prije nego što Isus napusti Najsvetije mjesto…

Istina je da neke osobe koje ne znaju ovu poruku mogu, i nesumnjivo će biti spašene ako umru prije nego što Isus napusti Najsvetije mjesto. Mislim na one koji su bili vjernici prije 1844. Grešnici i otpadnici sada ne mogu dobiti svoja imena na sudskom naprsniku.“[21]

 

Da li je gđa Vajt učila zatvorena vrata?

Sada se moraju razmotriti pitanja, da li je gospođa E.G. Vajt podučavala zatvorena vrata? I ako jeste, da li je podučavala tu doktrinu na autoritetu vizija za koje je tvrdila da su božanskog porekla? Džejms Vajt odgovara na oba ova pitanja potvrdno. U „Riječi malom stadu“, objavljenoj 1847, on kaže:

„Kada je primila svoju prvu viziju, decembra 1844., ona i cijela njena grupa u Portlandu, Mejn (gdje su tada živjeli njeni roditelji) odustali su od ponoćnog pokliča i zatvorenih vrata, kao da su bili u prošlosti. Tada joj je Gospod pokazao u viziji grešku u koju su ona i grupa u Portlandu zapali. Zatim je svoju viziju ispričala grupi, a šezdesetak je priznalo svoju zabludu i priznalo da je njihovo iskustvo u 7. mjesecu Božje djelo.“[22]

„Ponoćni poklič i zatvorena vrata kao prošlost“, znači da je i jedno i drugo postalo ostvarene činjenice 1844. godine i da su od tada zatvarena vrata prošlost, a ne budući događaj. Iz ove izjave Džejmsa Vajta jasno je da je njegova žena u početku odustala od ideje o zatvaranju vrata (vjerovatno kao i drugim adventistima koji su se rano predomislili po tom pitanju, kao na primjer „grupa u Portlandu“, o kojoj Džejms ovdje govori); ali da joj je „Gospod u viziji pokazao grešku u koju su ona i grupa iz Portlanda zapali“, što je rezultiralo da je „oko šezdeset priznalo svoju grešku“. Džejms Vajt kaže da su tada „priznali da je njihovo iskustvo 7. mjeseca od Boga“. Ovim on misli da su priznali svoje iskustvo u davanju „ponoćnog pokliča“ i kasnije da su vrata smatrali „zatvorenim“ 7. mjeseca (po jevrejskom vremenu) 1844. godine, kao da je to od Boga. Džozef Bejts (kao što je već citirano) kaže da je djelo ponoćnog pokliča „ zatvorilo vrata bez ikakve sumnje“.

Sama gđa Vajt, u istoj publikaciji, ovako prenosi svoju prvu viziju:

„Dok sam se molila kod porodičnog oltara, Duh Sveti je pao na mene i činilo mi se da se dižem sve više i više, daleko iznad mračnog svijeta. Okrenula sam se da tražim adventni narod u svijetu, ali ih nisam mogla pronaći kada mi je glas rekao: ‘Pogledaj ponovo i pogledaj malo više.’ Na to sam podigla oči i ugledala pravu i usku stazu, podignutu visoko iznad svijeta. Ovom stazom adventisti su putovali do Grada, koji se nalazio na drugom kraju staze. Imali su jarku svjetlost postavljenu iza sebe na prvom kraju staze, za koje mi ​​je anđeo rekao da je ponoćni poklič. Ova svjetlost je sijala duž cijele staze i osvjetljavala njihova stopala kako se ne bi spotaknuli. I dok su držali svoje oči uprte u Isusa, koji je bio neposredno ispred njih, vodeći ih u Grad, bili su sigurni. Ali ubrzo su se neki umorili i rekli su da je Grad daleko, i očekivali su da će ući prije. Tada bi ih Isus ohrabrio podižući svoju slavnu desnu ruku, a iz njegove ruke je izlazila veličanstvena svjetlost koja je zamahnula nad adventskom stazom, a oni su uzvikivali Aleluja! Drugi su naglo poricali svjetlo iza njih i govorili da ih nije Bog tako daleko izveo. Svjetlo iza njih se ugasilo ostavljajući njihove noge u savršenoj tami, a oni su posrnuli i skrenuli pogled sa staze i izgubili su Isusa iz vida i pali s puta dolje u mračni i opaki svijet ispod. Bilo im je jednako nemoguće da ponovo stanu na stazu i odu u Grad, kao i svom zlom svijetu koji je Bog odbacio. Padali su niz put jedan za drugim, sve dok nismo čuli glas Božji kao mnoge vode, koji nam je dao dan i čas Isusovog dolaska.“[23]

Odlomak odštampan iznad podebljanim slovima je izostavljen iz Ranih spisa (1882), a trebao je da se pojavi u toj knjizi između riječi, „ispod“ i „Uskoro smo čuli Božji glas kao mnoge vode“, na 11. stranici starog izdanja i 15. stranici novog izdanja. Podebljane riječi su bile sadržane u viziji kako je prvobitno objavljeno. Ova prva vizija stoga uči:

1. Da je „adventni narod“ sada odvojen od „svijeta“. Elen Vajt ih je tražila „u svijetu“: nije ih mogla vidjeti tamo, ali ih je našla na putu „visoko iznad svijeta“.
2. Tačka u kojoj je Adventni narod bio odvojeni od svijeta, bilo je davanje „ponoćnog pokliča“, 1844. godine. „Iza sebe su imali jako svjetlo postavljeno na početku puta za koje mi je anđeo rekao da je ponoćni poklič“.
3. Negiranje svjetla iza njih („ponoćnog pokliča“ kao da je „u prošlosti“) rezultiralo je njihovim padom iz redova adventnog naroda „dolje u mračni i opaki svijet ispod“.
4. Takvi otpadnici nisu imali nade u obnovu. „Bilo im je nemoguće ponovo stati na stazu“.
5. Svijet, osim adventnog naroda, opisan je kao „sav zli svijet koji je Bog odbacio“. Bilo im je nemoguće „izaći na stazu“ i „otići u Grad“.

Ovo potpuno beznađe povratnika i „zlog svijeta“ sve je u skladu s izjavom Džozefa Bejtsa (već citiranom) da „grešnici i otpadnici ne mogu sada dobiti svoja imena na sudskom naprsniku“.

Beznađe povratnika snažno je naglašeno u drugom pasusu eliminisanom iz Ranih spisa:

„I ako bi neko povjerovao, i držao subotu, i primio blagoslov koji ju je pratio, a zatim odustao od nje i prekršio svetu zapovijest, zatvorili bi vrata Svetoga grada pred sobom, isto onako sigurno kao što postoji Bog koji vlada na nebu iznad.“[24]

Ova rečenica bi se trebala pojaviti u Ranim spisima u poglavlju pod naslovom „Naknadna viđenja“ na strani 27 starog izdanja i stranici 33 novog, između riječi „sveci koji čekaju“ i „vidjela sam da Bog ima djecu“. Čini se da je vizija prvi put napisana u pismu Džozefu Bejtsu i objavljena u tom obliku u Riječi malom stadu, str. 19, 1847. Kako je tada objavljeno, sadržavala je gore citiranu rečenicu, koja je u međuvremenu izostavljena.

Dana 21. aprila 1847. godine, gđa Vajt je pisala bratu Eliju Kertisu sledeće:

„Vaš Extra je sada na štandu preda mnom; i dozvolite da konstatujem vama i raspršenom stadu Božjem šta sam vidjela u viziji u odnosu na one stvari o kojima ste pisali… Vi mislite, da će oni koji se klanjaju pred nogama svetih, (Otk. 3:9) na kraju biti spaseni. Ovdje se moram razlikovati s vama; jer Bog mi je pokazao da su ova klasa bili deklarisani adventisti… Oni će znati da su zauvijek izgubljeni; i obuzeti tjeskobom duha, pokloniće se pred nogama svetaca.

Gospod mi je pokazao u viziji da je Isus ustao i zatvorio vrata, i ušao u Svetinju nad svetinjama 7. mjeseca 1844.

Vjerujem da je svetinja, koja će biti očišćena na kraju 2300 dana, Novi Jerusalimski hram, čiji je Hrist služitelj. Gospod mi je pokazao u viziji, prije više od godinu dana, da je brat Krozier imao pravo svjetlo, o čišćenju svetilišta, itd.; i da je njegova volja, da brat K. napiše gledište koje nam je dao u Day Star Extra, 7. februara 1846. Osjećam se potpuno ovlašćenom od Gospoda, da preporučim to dodatno, svakom svecu.“[25]

O.R.L. Krozier bio je među adventistima koji su rano odustali od pogleda na zatvorena vrata. Glasnik od 2. marta 1853. godine objavio je njegove odgovore na upite o njegovom položaju u svetilištu. Krozier kaže:

„Moji stavovi su se donekle promijenili na temu ‘Svetilišta’ od 1845. godine, kada sam napisao članak o Mojsijevom zakonu, iz kojeg subotni adventisti tako često citiraju… Čini mi se da su gore navedene osobe neiskrene u citiranju iz ovoga članka, (1) jer znaju da je napisan sa izričitom svrhom da se objasni i dokaže doktrina ‘zatvorenih vrata’, koju sada [1853], koliko sam shvatio, poriču.“[26]

Gđa Vajt je tada 1847. godine tvrdila da joj je Gospod u viziji, više od godinu dana ranije, pokazao da je „brat Krozier imao pravo svjetlo o čišćenju Svetinje“, u jednom članku koji je objavio. Sam Krozier navodi da je taj članak napisan „sa izričitom svrhom da objasni i dokaže doktrinu ‘zatvorenih vrata’“, i tvrdi da su „subotni adventisti“ bili itekako svjesni te činjenice! Džejms Vajt tvrdi da članak na koji se poziva „ništa više ne može da dokaže zatvorena vrata nego otvorena vrata“;[27] ali osim tog pitanja ostaju neriješene činjenice:

1. Da je članak napisan „u svrhu objašnjavanja i dokazivanja doktrine ‘zatvorenih vrata’“;
2. Da su „subotni adventisti“ znali da je tako; i
3. Da je u to vrijeme i u tim okolnostima gđa Vajt ispričala viziju u kojoj joj je pokazano da je „brat Krozier imao pravo svjetlo, o čišćenju Svetinje“.

 

Subota i zatvorena vrata

Elen Vajt prenosi sledeće, u vezi sa vizijom datom u Topšemu u Mejnu, subote 24. marta 1849:

„Tada mi je pokazano da se Božje zapovijesti i Isusovo svjedočanstvo, u vezi sa zatvorenim vratima, ne mogu odvojiti.“[28]

U Present Truth za decembar iste 1849. godine, gđa Vajt je napisala da:

„Zapovijesti Božje i svjedočanstvo Isusa Hrista za nas su sadašnja istina – meso u pravo vrijeme. Malo stado ovdje u ovoj regiji zasnovano je na suboti i našem prošlom adventskom iskustvu…

Vidjela sam da u ustima brata Rodsa nije bilo lukavstva u govoru protiv sadašnje istine, koja se odnosi na subotu i zatvorena vrata.“[29]

Ove izjave se slažu, prvo sa njima samima, a drugo sa stavovima braće u to vrijeme. Isusovo svjedočanstvo se „odnosilo na zatvorena vrata“ i postalo je, sa subotom, „sadašnja istina“, „meso u pravo vrijeme“. Kada je malo stado „ustanovljeno na suboti i [njihovom] prošlom adventskom iskustvu“, ono je uspostavljeno na „subotu i zatvorena vrata“, jer se „prošlo iskustvo adventa“ odnosilo na ponoćni poklič i objavu zatvorenih vrata iz 1844. Džejms Vajt nam je već rekao da je Eleni u njenoj prvoj viziji pokazano da je greška odustati od pogleda na „ponoćni poklič i zatvorena vrata kao da su prošlost“. Dakle, brat Rods je govorio „protiv sadašnje istine“, kada je govorio protiv „subote i zatvorenih vrata“; ali ipak nije bilo lukavstva u njegovim ustima kada je ovako govorio.

 

Nema svjetla za bezbrižno mnoštvo posle 1844.

U viziji „Kraj 2300 dana“ opisane su dvije grupe ljudi:

„Ispred prijestola vidjela sam adventni narod – crkvu i svijet. Vidjela sam dvije družine, jednu pognutu pred prijestolom, duboko zainteresovanu, dok je druga stajala nezainteresovano i nemarno.“[30]

Društvo adventističkih vjernika je tada predstavljeno kako se moli i prima svjetlo od Oca i Sina.

„Tada sam vidjela veliku svjetlost koja dolazi od Oca ka Sinu, i od Sina se zatalasala nad ljudima pred prijestolom. Ali malo ko bi primio ovo veliko svjetlo. Mnogi su izašli ispod toga i odmah mu se odupirali; drugi su bili neoprezni i nisu cijenili svjetlost, i ona se udaljila od njih. Neki su je cijenili i otišli i poklonili se sa malim društvom koji se molio. Sve je ovo društvo primilo svjetlost i radovalo joj se, a lica su im blistala od njegove slave.“[31]

Ovo „izuzetno jako svjetlo“ je nesumnjivo bio „ponoćni poklič“, jer prva vizija govori o „jakoj svjetlosti postavljenoj iza njih… za koju mi ​​je anđeo rekao da je ponoćni poklič“, strana 14. „Ali nekoliko [adventista] je primio ovo veliko svjetlo. Mnogi su došli ispod njega i odmah mu se odupirali; drugi su bili neoprezni i nisu cijenili svjetlo, i ono se udaljilo od njih [to bi bili adventisti]. Neki su to cijenili, i otišli i poklonili se sa malim društvom koje se moli [Adventisti sedmog dana]. Sve je ovo društvo primilo svjetlost i radovalo joj se, a lica su im blistala njegovom slavom.“

Dalje iskustvo adventista i drugih hrišćana koji nisu primili naprednu svjetlost je ovako opisano:

„Okrenula sam se da pogledam na društvo koje je još uvijek bilo pognuto pred prijestolom; nisu znali da ga je Isus napustio. Činilo se da je Sotona bio kraj prijestola, pokušavajući da nastavi Božje djelo. Vidjela sam kako gledaju prema prijestolu i mole se: ‘Oče daj nam svoga Duha’. Sotona bi tada na njih udahnuo nesveti uticaj; u njemu je bilo svjetlosti i mnogo snage, ali ne slatke ljubavi, radosti i mira.“[32]

Toliko o deklarisanim hrišćanima. Ali šta je bilo sa „svijetom“, onima koji su od početka „stajali nezainteresovano i nemarno“?

„Nisam vidjela da je ijedna zraka svjetlosti prošla od Isusa do nemarnog mnoštva nakon što je ustao, a oni su ostali u savršenoj tami.“[33]

To je ono što bi se moglo opisati (koristeći jedan od izraza pionira) kao „zatvorena vrata najzatvorenijeg tipa“.[34] Vrata su bila zatvorena tako čvrsto i tako efikasno da nije bilo ni pukotine kroz koju bi makar „jedan zrak svjetlosti“ mogao proći „bezbrižno mnoštvo“! Njihov mrak je bio potpun!

Govoreći o viziji u Topšemu (koja je već spomenuta), gđa Vajt je rekla da joj je „pokazano da se Božje zapovijesti i svjedočanstvo Isusa Hrista u vezi sa zatvorenim vratima ne mogu odvojiti.“ Poslednji dio te vizije treba da glasi kako slijedi:

„Vidjela sam da će se misteriozni znakovi, čuda i lažne reforme povećavati i širiti. Reformacije koje su mi pokazane nisu bile reforme od zablude do istine; već od lošeg do goreg; jer su oni koji su tvrdili da su se promijenili, samo oko sebe obavili vjersku odjeću, koja je prikrivala bezakonje zlog srca. Činilo se da su neki zaista preobraćeni kako bi prevarili Božji narod; ali kada bi se njihova srca mogla vidjeti, izgledala bi crna kao i uvijek. Moj anđeo pratilac pozvao me je da tražim mučenje duše za grešnike kao nekada. Gledala sam, ali nisam mogla vidjeti; jer je prošlo vrijeme za njihovo spasenje.“[35]

Podebljani odlomak sadržan je u viziji kako je prvobitno objavljena, ali je izostavljen iz Ranih spisa (vidi 45. stranicu novog izdanja i 37. stranicu starog izdanja).

Ovaj pasus jasno uči da je vrijeme za spasenje grešnika prošlo. Prethodnik zamjenice „njihovi” u poslednjoj rečenici je imenica „grešnici“ u prethodnoj rečenici. To je dvostruko jasno kada se eliminisana rečenica vrati. Dugi niz godina, u starom izdanju Ranih spisa, napomena izdavača pokušavala je da razjasni da se poslednja rečenica odnosi na lažne pastire. „Ova rečenica se, dakle, odnosi na lažne pastire, a ne na grešnike uopšte“. (Vidi stranicu 37). Ovo upitno objašnjenje se ne pojavljuje u ovom izdanju te knjige. Takvo tumačenje nije u potpunosti usklađeno s tekstom. „Lažni pastiri“ ili „propovjednici koji su odbacili istinu“ se ne pominju u neposrednom kontekstu. To su „grešnici“ iz poslednjeg pasusa čije je „spasenje prošlo“. Ovaj odlomak ne govori o nekim grešnicima, koji su prošli graničnu liniju i ne mogu biti spašeni. Izjava se odnosi na grešnike uopšteno.

Izdavači, u fusnoti nastojeći da pokažu da ovaj odlomak zapravo ne znači ono što jasno kaže, tvrde da je „u isto vrijeme kada su ove stvari napisane ona sama radila na spasenju grešnika, kao što je činila uvijek.“[36] Ovo je neopravdana tvrdnja. Dokumentovani dokazi tog perioda nesumnjivo pokazuju da gđa Vajt nije slijedila takav kurs, „kada su ove stvari bile napisane“.

Šta bi Džozef Bejts pomislio da je u to vrijeme Elen Vajt izašla da radi za spasenje grešnika? Bio je šokiran kad su to činili „laodikejski“ adventisti. „Razgovarajte o traženju grešnika“, uzviknuo je 1850., „koje je djelo Ponoćnog pokliča ostavilo u vanjskoj tami prije šest godina!“

Šta bi Džejms Vajt pomislio da je njegova žena 1849. godine otišla da „radi za grešnike“? Bio je voljan priznati, 1851. godine, da je „Bog za sebe ostavio mnoštvo dragocjenih duša, neke čak i u crkvama“, od onih koji su „živjeli u skladu s onim svjetlom koje su imali kada je Isus zatvorio svoje posredovanje za svijet“. „Ali“, dodao je, „mislimo da sada za takve nemamo nikakvu poruku.“ Da li je njegova žena dvije godine ranije imala poruku za „svijet“, za koji se Hristovo posredovanje „zatvorilo“, i nije o tome rekla svom mužu, niti ga uvjerila u to?

Govoreći o „jeseni 1844. godine“, Džejms Vajt kaže da su „u tom trenutku prestale sve naše simpatije, teret i molitve za grešnike“.[37] Gđa Vajt kaže da su „izgubili svoj teret duše za spas grešnika“.[38] U martu 1849. napisala je da joj je anđeo pratilac poručio da „traži mučenje duše za grešnike kao nekada“. Ona je „gledala, ali nije mogla da vidi; jer je vrijeme za njihovo spasenje bilo prošlo“. Ko je izgubio „trud duše za grešnike“ koji su imali? Gđa Vajt i njen muž, i njihovi saradnici prema sopstvenom svjedočenju. Za čije je spasenje bilo „vrijeme… prošlo“? Da li je prošlo za one koji su izgubili svoj teret, ili za grešnike za koje je teret izgubljen? Očigledno je da kada je gđa Vajt napisala da je „vrijeme za njihovo spasenje prošlo“, mislila je na grešnike.

Ovo su samo neke od Eleninih „vizija“ o zatvaranju vremena probe ali njena velika laž je bila da joj je Bog u viziji pokazao da je cio svijet osim njihovog malog kulta od oko 150 ljudi izgubljen, i da čak i njeni pravi vjernici imaju samo „nekoliko mjeseci“ kako bi se pripremili prije nego što im se zatvori kušnja i Hrist se vrati (ovo se odnosi na navodni povratak najavljen 22. oktobra 1851.). Ako ovo nije velika laž, šta je onda? Ne možete biti više vođa kulta nego reći svojim sledbenicima da je cijeli svijet izgubljen osim njih, i da će i oni biti izgubljeni za vječnost, ako ne vjeruju i ne slijede vaše vizije.

Glavni problem sa navodnim vizijama Elen Vajt bio je to što je ona pripisivala njihov sadržaj Bogu. Dakle, velika laž koju je Elen govorila postala je velika laž koju je navodno Bog govorio. On je bio taj koji je tvrdio da je svijet – osim Elen i društva – poslat u propast i da će se Hrist vratiti na zemlju 22. oktobra 1851. – ili kad god, pošto je Elen naznačila brojne datume. To je bio ogroman problem u cijeloj njenoj „proročkoj službi“. Kada Elen Vajt iznosi rasističke i nenaučne izjave, ona Boga čini rasistom i neznalicom; kada pripisuje vizijama od Boga sve vrste smiješnih izjava zasnovanih na razmišljanju njenih dana, čini bogohuljenje, praveći Boga kao budalu.

Tvrdnju izdavača da je „u vrijeme kada su ove stvari bile napisane ona [gđa Vajt] sama radila za spasenje grešnika“, često ponavljaju oni koji nastoje održati nepogrešivost Svjedočanstava. Neka čitalac uzme u obzir činjenicu da nijedan tračak dokaza iz dokumenata tog ranog perioda nikada nije predstavljen da opravda ovu tvrdnju. Razlog za to je što se nema šta proizvesti. Rane publikacije obiluju dokazima o suprotnom, da su od 1844. do 1851. svi pioniri svoj „rad za svijet“ smatrali „zauvijek završenim“ i davali su svoje vrijeme da obezbijede „meso u pravo vrijeme“ za „domaćinstvo“ u vjeri.

U tim ranim danima adventisti su prvu anđeosku poruku smatrali poslednjom porukom svijetu, ispunjenom i zatvorenom 1844. godine; i treću anđeosku poruku kao poslednju poruka crkvi, ili „razbacanom stadu“ od 1844. do kraja. Tako je 1850. Džejms Vajt napisao o prvoj poruci: „Ova anđeoska poruka predstavlja poslednju poruku milosti svijetu; i ispunjena je.“[39] U istom broju novina, govoreći o trećoj poruci, on uči da „ovaj anđeo objavljuje poslednju poruku milosti raspršenom stadu; stoga je to poruka zapečaćenja.“[40]

Pod „raspršenim stadom“ pioniri su podrazumijevali adventni narod. Adventisti su bili ujedinjeni do 1844; ali veliko razočaranje te godine bacilo ih je u zabunu i „razbacalo“. Gđa Vajt o tome govori kao o „vremenu raspršivanja“. Nakon što su otkrili ono što su mislili da je pravo svjetlo o svetilištu, adventisti su osjetili da imaju poruku koja će još jednom ujediniti raspršeno stado, i o tome su govorili kao o „vremenu okupljanja“.

„Tokom vremena rasijanja prošli smo kroz mnoga srceparajuća iskušenja, dok smo gledali dragocjeno stado raštrkano, rastrgano i otjerano; ali, hvala Bogu, došlo je vrijeme da se stado sabere u ‘jedinstvo vjere.’“[41]

Radovi gđe Vajt, kao i njenih saradnika, svi su bili usmjereni ka ovome na kraju, okupljanju „razbacanog“ stada.

„Braća su poslala više sredstava koja su bila neophodna za održavanje novina, koja sam od tada koristio putujući da posjetim raspršeno stado.“[42]

„Braća Holt i Rods vratili su se u ovaj grad prošle sedmice… Osjećali su da se ne mogu odmoriti; ali mora nastaviti što je brže moguće i uloviti razbacane ‘ovce’…

Mislim da će krenuti u potragu za raspršenim ovcama, jer mu Gospod vrlo brzo pokazuje svoju svjetlost i istinu.“[43]

„Želimo da čujemo, posebno, od drage braće koja putuju, kako stvar napreduje i o njihovom uspjehu u potrazi za izgubljenim ovcama doma Izraelova. Takva pisma zainteresuju novine i razvesele ‘malo stado.’“[44]

„Proveo sam pet dana obilazeći od kuće do kuće; kad bih mogao naći vjernike Adventa.“[45]

„Vidjela sam da će brzo djelo koje je Bog obavljao na zemlji uskoro biti prekinuto u pravednosti, i da brzi glasnici moraju ubrzati na svom putu da pretraže raspršeno stado.“[46]

„Imamo samo malo vremena u kojem možemo raditi za Boga. Ništa ne bi trebalo biti preskupo da bi se žrtvovalo za… razbacano i rastrgano stado Isusovo.“[47]

„Ubrzajte glasnike na putu da nahranite gladne ovce.“[48]

„Gospod mi je često davao pogled na situaciju i potrebe rasutih dragulja koji još nisu izašli na vidjelo sadašnje istine, i pokazao je da glasnici treba da ubrzaju svoj put do njih što je brže moguće, da daju njima svjetlost.“[49]

Na 62. strani Ranih spisa gđa Vajt govori o „poslednjoj poruci milosti koja se sada daje raštrkanom stadu“. To se upravo slaže s izjavom Džejmsa Vajta da je poruka trećeg anđela „poslednja poruka milosti raspršenom stadu“, za razliku od poruke prvog anđela, za koju je on učio da je „poslednja poruka milosti svijetu“, koja se završava 1844.

„Gospod mi je pokazao da poruka trećeg anđela mora otići i biti objavljena raštrkanoj djeci Gospodnjoj, ali ne smije biti obješena na vrijeme.“[50]

„Gospod mi je pokazao da dragocjene duše gladuju i umiru zbog nedostatka sadašnje, zapečaćujuće istine, mesa u svoje vrijeme; i da bi brzi glasnici trebali ubrzati svoj put i nahraniti stado sadašnjom istinom. Čula sam anđela kako govori: ‘Ubrzajte brze glasnike, ubrzajte brze glasnike; jer će se slučaj svake duše uskoro odlučiti ili za život ili za smrt.’“[51]

Otprilike dvije godine nakon što su adventisti odustali od pogleda na zatvorena vrata, nalazimo spise gđe Vajt kako slijedi:

„Vjerujemo li uz sve to da će Hrist uskoro doći? I da sada imamo poslednju poruku milosti koja se ikada može dati krivom svijetu?“[52]

Ali ovakva poruka iz njenog pera ne nalazi se u zapisima od 1844. do 1851. godine.

Koliko je onda neopravdana i koliko je pogrešna često ponavljana tvrdnja da je Elen Vajt napisala da je „vrijeme za njihovo spasenje prošlo“, a ona sama „radila za spasenje grešnika“.

Ne smijemo napustiti razmatranje ovog odlomka u Ranim spisima (u kojem se navodi da je „vrijeme njihovog spasenja prošlo“. EW p. 45) a da ne primijetimo značaj eliminisanih rečenica, reprodukovanih (str. 188-192) podebljano. Jedna od rečenica glasi: „Izgleda da su neki zaista preobraćeni, kako bi prevarili Božji narod; ali kada bi se njihova srca mogla vidjeti, izgledala bi crna kao uvijek.“ (Vidi stranicu 192.)

Na koji način bi takva prividna obraćenja mogla „prevariti Božji narod“? Odgovor je da se vjernici mogu zavarati misleći da vrata moraju biti otvorena, a ne zatvorena.

Te rečenice nikada nisu trebale biti eliminisane iz Ranih spisa. One pomažu da se utvrdi značenje konteksta.

 

Stanovište „zatvorenih vrata“ i odnos prema probuđenjima u ostalim crkvama

Pošto su u potpunosti prihvatili gledište da je 1844. godine Hrist „ustao i zatvorio vrata“ prvog stana, „gdje je bio Posrednik za cijeli svijet“, pioniri nisu mogli pripisati istinitost probuđenja ili obraćenja grešnika. od strane „sardskih“ ili „palih“ crkava, ili od „laodikejskih“ adventista. Ovo je ili odbijeno, ili objašnjeno, ili pripisano satanističkim agencijama.

„Mogu li se bilo koji nepokajani grešnik obratiti ako su vrata zatvorena? Naravno da ne mogu, iako se mogu dogoditi promjene koje bi ljudi nazvali obraćenjima.“[53]

„Deklarativna obraćenja, kroz instrumentalnost različitih sekti, takođe se pozivaju kao pozitivan dokaz da vrata nisu zatvorena. Ne mogu odustati od jasnog ispunjenja proročanstva, prema našem iskustvu, koje pokazuje zatvorena vrata u prošlosti, za mišljenja, mašte i osjećaje ljudi, zasnovana na ljudskoj simpatiji i praznovjernom poštovanju prema ranim pogledima.“[54]

„Mnogi će nas uputiti na onoga za koga se kaže da se obratio, kao pozitivan dokaz da vrata nisu zatvorena, podređujući tako Božju riječ osjećajima pojedinca.“[55]

Omiljeni tekst kod pionira tih godina bio je Osija 5:6,7. Oni su smatrali da ovaj odlomak podržava njihov pogled na zatvorena vrata, kao i da objašnjava ono što su mislili da mora biti lažno obraćenje i preporod. Evo primjene teksta Džejmsa Vajta:

„Deklarativna crkva, koja je odbacila istinu, takođe je bila odbačena, pogođena sljepilom, i sada ‘sa svojim stadima i svojim krdom’ idu ‘da traže Gospoda’ kao da je još uvijek zagovornik grešnika; ali, kaže prorok, Osija st. 6,7 ‘neće ga naći; on se povukao od njih. Izdajnički su postupili protiv Gospoda; jer su rodili čudnu djecu.’

Razlog zašto ne nalaze Gospoda je jednostavno ovaj, traže ga tamo gdje nije; ’On se povukao’ u Svetinju nad svetinjama. Božji prorok naziva njihove obraćenike koje je stvorio čovjek, ‘ČUDNA DJECA’; sada će ih mjesec proždrijeti i njihove djelove.“[56]

Džozef Bejts ovom tekstu daje istu primjenu:

„Ali govori se da imaju obraćenike. Da, ali oni su čudni jer dolaze nakon što dom Izraelov nosi svoja imena u Svetinji. Otuda i kaže prorok: ‘On se povukao od njih, sada će ih mjesec proždrijeti s njihovim djelovima.’“[57]

Dejvid Arnold primjenjuje odlomke na isti način, u Sadašnjoj istini za decembar 1849.

Da li je gđa Vajt dijelila sa braćom ovo gledište o značenju Osije 5:6,7, uključujući i učenje zatvorenih vrata? Ona ovako govori za sebe:

„Uzbuđenja i lažne reforme ovih dana nas ne pokreću, jer znamo da je Gospodar kuće ustao 1844. i zatvorio vrata prvog stana nebeskog šatora; a sada svakako očekujemo da će oni ‘poći sa svojim stadima’, ‘da traže Gospoda; ali ga neće naći; on se povukao (unutar drugog vela) od njih’. Gospod mi je pokazao da je sila koja je s njima puki ljudski uticaj, a ne sila Božja.“[58]

„Svuda sam vidjela lažne reformacije. Crkve su bile ushićene i smatrale su da Bog čudesno radi za njih, dok je to bio drugi duh.“[59]

 

Napori da se negiraju činjenice učenja o „zatvorenim vratima“, ili da se izbjegne njihovo značenje

Izuzetno je žalosno što je ove činjenice dugi niz godina trebalo zataškavati, poricati ili objašnjavati tako da adventisti uopšteno, a i veliki broj radnika nisu bili upoznati s njima. Ali ovaj neugodan zadatak u sadašnjim okolnostima postaje obaveza. Milioni adventista su poučeni da smatraju da sadašnji pogled na svetilište ima autoritet božanskog otkrivenja; dok on uopšte nema takav autoritet. Učenje o zatvorenim vratima bilo je posledica greške Vilijama Milera u propovijedanju da će se Hristov drugi dolazak dogoditi 1844.

Najmračnija stranica u istoriji denominacije Adventista sedmog dana nije ona koja bilježi greške Milerovog pokreta, niti ono što bilježi podučavanje zatvorenih vrata narednih godina, već ono što bilježi pokušaj da se prikriju činjenice iz prošlosti.

Većina ranih adventista (ne adventista sedmog dana) je iskreno priznala da su zauzeli pogrešne stavove. Džozef Bejts se s neodobravanjem poziva na ovo u članku objavljenom za Review and Herald u decembru 1850. On citira J.V. Hajmsa koji kaže: „Slobodni smo priznati da smo bili dvaput razočarani u našim očekivanjima u vrijeme dolaska našeg Gospoda“ . Džozef Bejts zatim kaže: „Nakon ovoga, stotine drugih su slijedile u ispovijedima, u dva vodeća lista; i u svojim ispovijestima… priznali da su pogriješili u pogledu pogleda na zatvorena vrata.“

Adventisti sedmog dana su slijedili isti hvale vrijedan kurs, kada su, krajem 1851. godine, ili otprilike tada, odustali od podučavanja zatvorenih vrata.

U Pregledu od 17. marta 1853. urednik, Džejms Vajt, citira iz „Harbingera“ izjavu u kojoj je O.R.L. Krozier rekao da razumije da su Adventisti sedmog dana sada odbacili doktrinu zatvorenih vrata. Brat Vajt zatim daje šturu repliku: „Na gore navedeno prvo ćemo primijetiti, da pošto je K. obavijestio čitaoce Harbingera da se odričemo doktrine zatvorenih vrata, taj list više ne bi trebalo da nas prekorno naziva ‘subotarima zatvorenih vrata’“.

Vidjevši da su pioniri tako dugo i tako odlučno poučavali zatvorena vrata i tako neštedimice zamjeravali ostalim adventistima što su odustali od te doktrine, urednik Pregleda je trebao dobrovoljno i iskreno priznati grešku, a ne prepustiti „K.“, ili bilo kom drugom, da „obavijesti čitaoce Harbingera i druga zainteresovana lica o promjeni uvjerenja.

Postoji jedan naročit razlog za ovu nevoljnost da se otvoreno priznaju greške iz prošlosti. Gđa Vajt je učestvovala u podučavanju zatvorenih vrata i imala je vezane i objavljene vizije koje su to podržavale. Kada su ove vizije ponovo objavljene u formi „Iskustva i pogleda“, 1851. i ponovo 1854. godine, neke izjave koje govore o zatvorenim vratima bile su potpuno izostavljene. Da su zadržane, zaključak bi bio neizbježan da su naučavale zatvorena vrata. U svom „Predgovoru za drugo izdanje“, nakon što su se osvrnuli na dodavanje nekoliko datuma i dva sna, izdavači su rekli:

„Osim ovih, u ovom izdanju nisu napravljene nikakve promjene u odnosu na originalno djelo, osim povremenog upotrebe nove riječi ili promjene u konstrukciji rečenice, kako bi se bolje izrazila ideja, i nijedan dio rada nije bio izostavljen. Nikakva promjena nije napravljena ni u jednoj ideji ili osjećaju originalnog djela, a verbalne promjene su napravljene pod vlastitim očima autorke i uz njeno puno odobrenje.“[60]

Nije tačno da nijedan dio originalnog djela nije izostavljen. Pisac predgovora (ako je znao za propuste) možda je zadovoljio svoju savjest misleći na publikaciju iz 1851. kao na „izvorno djelo“; ali je morao znati da će ga čitaoci njegovog predgovora shvatiti kao da se poziva na vizije kako su prvobitno objavljene. Bilo je značajnih propusta u sadržaju originalnih dokumenata kada su vizije prvi put ponovo objavljene 1851. godine, a među njima i izjave koje su nesumnjivo poučavale zatvorena vrata. Čak i nakon što su propusti napravljeni, ostali su odlomci koji nisu mogli dovesti do drugog zaključka osim da su vizije naučavale zatvorena vrata. Takvi primjeri su već prethodno navedeni.

Dugi niz godina starješina Dž.N. Lafboro zauzimao je položaj jednak onom istoričara u denominaciji. Lafboro je otišao dalje od poricanja da je gđa Vajt podučavala zatvorena vrata: on je čvrsto tvrdio da to uopšte nisu podučavali adventisti sedmog dana.

Nakon što je citirao izjavu gđe Vajt da su „adventisti jedno vrijeme bili ujedinjeni u vjerovanju da su vrata milosti zatvorena“, on kaže: „U ovom citatu gospođa Vajt iznosi stav koji su zauzeli adventisti prvog dana. Ona čak i ne nagovještava da je u to vjerovala.“[61]

Na strani 230 iste knjige on piše:

„Čak i do 1848. godine ostala je tu i tamo poneka osoba koja je smatrala da nema više milosti za grešnike. To, međutim, nisu bili adventisti sedmog dana.“[62]

Prethodno je već predstavljeno dovoljno dokaza da se pokaže potpuna neistinitost ovih izjava. Obrnuta je istina, da su adventisti prvog dana rano odustali od te doktrine, a adventisti sedmog dana su je uporno održavali.

Džozef Bejts, pozivajući se na vizije gđe Vajt, napisao je 1847. godine:

„Vjerujem da je djelo od Boga i dato je da utješi i ojača njegove ‘razbacane’, ‘pocijepane’ i ‘oljuštene ljude’, od zatvaranja našeg rada za svijet, u oktobru 1844.“[63]

Kako se Lafboro nosio s ovakvim odlomkom? On jednostavno izbacuje riječi „za svijet“ i čita odlomak, „od zatvaranja našeg rada… u oktobru 1844.“[64]

Kako se Lafboro nosio sa izjavom Džejmsa Vajta da je Gospod pokazao sestri Vajt u viziji da su ona i cijela grupa u Portlandu pogriješili kada su „odustali od ponoćnog pokliča i zatvorenih vrata kao da su bili u prošlosti“? On jednostavno izostavlja riječi, „i zatvorih vrata“, i čini rečenicu da galasi, „odustali od ‘ponoćnog pokliča’ kao da je prošlost.[65] Ovdje on ne daje nikakve naznake da su neke riječi izostavljene.

Ovo je ozbiljan prekršaj, jer su klauzule izostavljene iz oba navedena citata ključne fraze, čije je izostavljanje sračunato da zadrži čitaoca u neznanju o činjenici da su pioniri učili tu doktrinu; činjenice koje Lafboro kategorički negira u knjizi u kojoj iznosi ove iskrivljene citate.

U Pregledu i Glasniku od 11. juna 1861. objavljeno je obraćanje na konferenciji potpisano od strane većeg broja vodećih braće. Obraćanje je glasilo kako slijedi:

„Ako se vratimo u period od prije šest do devet godina, nalazimo malobrojne vjernike u poruku trećeg anđela, veoma rasute i nigdje ne pretpostavljaju da uzmu ime crkve. Naši pogledi na djelo pred nama tada su uglavnom bili nejasni i neodređeni, neki su još uvijek zadržali ideju koju je usvojilo tijelo adventnih vjernika 1844. godine, s Vilijamom Milerom na čelu, da je naš rad za ‘svijet’ završen, i da je poruka je bila ograničena na one izvorne adventne vjere. Toliko se čvrsto vjerovalo u to da je jedan od naših umalo odbio poruku, a pojedinac koji ju je iznosio sumnjao je u mogućnost svog spasa jer nije u ‘pokretu 44’. Takve stvari mogu izgledati čudne većini naših čitalaca, ali služe dobro da ilustruju našu tvrdnju da se iznose mnogi grubi i pogrešni stavovi…

I prema našim pogledima na djelo koji smo morali obaviti, bio je naš metod rada. Kao što bi pojedinci prešli desetine, pa čak i stotine milja da iznesu istinu jednom ili dvojici koji su vjerovali u prvu poruku, tako bi radnici išli na velike udaljenosti da posjete, da utješe i ojačaju one koji su prigrlili vjeru.“[66]

Ovo obraćanje na konferenciji potpisali su Dž.H. Vagoner, Džejms Vajt, Dž.N. Lafboro, E.V. Šortridž, Džozef Bejts, J.B. Frisbi, M.E. Kornel, Mozes Hal i Džon Bajington.

Lafboro je, dakle, bio potpisnik ovog obraćanja i zaista je bio ‘jedan od njihovog broja’ o kome se govorilo, koji je ‘zamalo odbio poruku’ zbog sumnji u mogućnost njegovog spasenja, budući da je „nije bio u pokretu ‘44.“ Pa ipak, znajući sve ovo, Lafboro se usudio poreći u svojoj knjizi da su adventisti poučavali zatvorena vrata tokom ranih godina svoje istorije!

Šteta je što stepen iskrenosti iskazan na ovoj konferenciji 1861. nije održan i proširen tokom narednih godina. Čast je kako narodu tako i pojedincu iskreno priznati greške i povući ih. Ali ovaj stepen iskrenosti nije održan, jer je pomenuto obraćanje na konferenciji očigledno samo sporadična manifestacija tog kvaliteta. A glavni razlog za ovu suzdržanost u pogledu ranih grešaka je taj što je gđa Vajt uključena u njih, i autoritet Svjedočanstava i same proročice je bio u pitanju.

Ovaj napor da se pioniri, a posebno gđa Vajt oslobode odgovornosti podučavanja zatvorenih vrata, nastavili su denominacijski vođe sve do sadašnjeg vremena. U Pregledu i Glasniku, tokom aprila 1926. godine, starješina V.A. Spajser, tada predsjednik Generalne konferencije i pomoćni urednik Pregleda, objavio je niz članaka s tim ciljem. Sledeći odlomci su izvučeni iz navedenih članaka:

„Tako daleko od zatvorenih vrata koja su za te vjernike značila da je vrijeme probe zatvoreno 1844. godine, novi pogled na zatvorena vrata i istinu o suboti bio je podsticaj da izađu i rade za spasenje drugih.“[67]

„Naprotiv, zapis pokazuje da je duh proroštva uvijek pozivao pionire da oblikuju svoje planove kako bi prenijeli evanđeosku poruku grešnicima u svakoj zemlji. I sve te godine i sama sestra Vajt propovijedala je jevanđelje i pokušavala da spase grešnike.

I označite ovo, cijelo vrijeme, od samog početka, duh proroštva nije samo otvarao vrata, već je govorio ovim pionirima o velikom svjetskom djelu o kojem nisu imali pojma.“[68]

Spajser ne navodi nikakve dokaze iz ranih publikacija koji bi opravdali ove izjave. Već smo vidjeli da zapisi iz ranih godina govore sasvim drugačiju priču od one u koju bi ovaj crkveni menadžer želio da vjerujemo. Suočeni sa svim ovim dokazima, kako iko može savjesno tvrditi da je „sve vrijeme, od samog početka, duh proroštva… stajao na otvorenim vratima“ i govorio pionirima o „velikom svjetskom djelu o čemu nisu imali pojma”?

Zatim se u pamfletu pod naslovom „Zatvorena vrata i zatvaranje probnog perioda“, starješina A.G. Daniels osvrće se na neka od ranih učenja gđe Vajt o ovoj temi. Danielsov pamflet je odmak od politike koju su izdavači u prošlosti slijedili, u dva aspekta; prvo, u tome što priznaje da su pioniri „nastavili neko vrijeme vjerovati da je spasenje za grešnike prošlo; i drugo, u priznavanju činjenice da su određeni važni odlomci eliminisani iz Ranih spisa, pa čak i u reprodukciji i raspravi o nekima od njih. Međutim, cilj se cijelo vrijeme drži u vidu oslobađanja gđe Vajt da je podučavala pogrešnu doktrinu. Citiramo sledeće iz pamfleta gdina Danielsa:

„U samoj prirodi slučaja, kako je došlo vrijeme, i kratko vrijeme nakon toga, oni [Adventisti sedmog dana] vjerovali su da je njihov rad za grešnike pri kraju… Ali dok su, nakon što je prošlo vrijeme 1844., nastavili neko vrijeme da vjeruju da je spasenje za grešnike prošlo i da će se Hrist brzo pojaviti, nije bilo izjave gospođe E.G. Vajt da joj je otkriveno da je proba za svijet zatvoreno i da više nije bio spasenja za nespašene. Postoji ogromna razlika između ličnog vjerovanja u vezi s tim pitanjem i izjave da je to vjerovanje stečeno direktnim otkrivenjem za Gospoda.“[69]

Nastavljajući da ispituje neke od eliminisanih odlomaka, Daniels piše: „Jedan siguran i zadovoljavajući način da se dođe do istinitosti pitanja koje se razmatra jeste pažljivo ispitivanje objavljenih izjava gospođe Vajt u tom periodu.“[70]

Zaključujući ovu recenziju, Daniels kaže da: „U svemu što je štampano iz pera gospođe Vajt tokom osam godina – 1844-1851 – nalazimo tri izjave koje su tako formulisane da se na njih mogu staviti dva različita i suprotstavljena tumačenja… Pisac vjeruje… da nema dokaza da je gospođa E.G. Vajt ikada podučavala ovu zabludu.“[71]

Kako bismo provjerili ispravnost zaključka gdina Danielsa, razmotrimo ukratko jednu od tri izjave na koje se on poziva: „Bilo im je jednako nemoguće da ponovo stanu na put i odu u Grad, kao i svom drugom zlom svijetu koji je Bog odbacio.“ O ovoj rečenici gdin Daniels kaže da iskreno vjeruje da ona „ne izražava stav autora jasno kako je bilo zamišljeno, odvojeno od konteksta“. „Ovo mišljenje je“, nastavlja on, „pojačano postupkom gospođe Vajt kada je, revidirajući štampanu poruku, eliminisala ovu rečenicu“.[72] Međutim, niko ne predlaže da se ova rečenica „odvoji od konteksta“. Želimo je sa njenim kontekstom, tamo gdje s pravom pripada. Bila je „odvojena iz svog konteksta“ kada ju je sestra Vajt eliminisala.

Gdin Daniels pita: „Da li je sasvim pošteno uzeti jednu kratku rečenicu iz njenog konteksta i dati joj značenje koje je čini u suprotnosti s dokumentom u cjelini?“[73] Rečenica koja se razmatra, bez obzira da li je uzeta odvojeno od konteksta ili sa njim, uopšte nije u suprotnosti sa dokumentom u cjelini. Da je u suprotnosti sa porukom dokumenta u cjelini, očito nikada ne bi bila napisana. Izjava je u skladu sa svojim kontekstom i opštim učenjem gđe Vajt i drugih pionira tog vremena. Bilo bi teško „dati neko značenje“ rečenici osim onoga što stoji na samom njenom licu. Neka čitalac još jednom pročita odlomak i vidi da li je to ili nije slučaj. „Bilo im je jednako nemoguće da ponovo stanu na put i odu u Grad, kao i svom zlom svijetu koji je Bog odbacio.“

Daniels ponovo pita: „Nije li razumnije i doslednije zaključiti da formulacija rečenice nije jasna – da ne izražava u potpunosti i bez mogućnosti nesporazuma upravo ono što je pisac imao na umu?“[74] Ali rečenica je jasna, beskompromisno jasna: izražava „bez mogućnosti pogrešnog razumijevanja onoga što je pisac imao na umu“.

Tražeći izlaz iz poteškoća, Daniels se izjašnjava da su ovaj i drugi odlomci „tako formulisani da se na njih mogu postaviti dva različita i suprotstavljena tumačenja“.[75] Ne pokušava se pokazati kako bi se moglo doći do ovih suprotstavljenih konstrukcija.

Govoreći o prvoj viziji gđe Vajt (čiji je dio činio određeni odlomak o kojem se raspravlja), Daniels kaže: „Jasno je očito da je ovo gledište otkrilo veliki evanđeoski pokret koji djeluje u cijelom svijetu do dolaska Gospodnjeg“.[76] Ova tvrdnja je zasnovana na ponovljenom spominjanju gđe Vajt o 144.000, određenog broja vjernika za koje Daniels tvrdi da u to vrijeme nije bilo nigdje na vidiku. Ovaj argument, međutim, gubi na snazi ​​kada se zna da je procijenjeno da su adventisti pod uticajem Milerovog pokreta premašili taj broj, a to su bili oni koje su gđa Vajt i njeni saradnici toliko marljivo tražili. Štaviše, Džozef Bejts, raspravljajući o pitanju 144.000 u to vrijeme, izjavio je da vjeruje da oni već postoje. Objavio je pamflet od 70 stranica pod naslovom „Pečat Boga živoga – sto četrdeset četiri hiljade zapečaćenih slugu Božjih“ 1849.

Urednik Pregleda i Glasnika, starješina F.M. Vilkoks, na kraju serije članaka o „Zatvorenim vratima i zatvaranju probe“, kaže, govoreći o spisima gđe Vajt:

„Postoje dvije ili tri izjave za koje su je, zbog njihove dvosmislenosti izraza, neki optužili, da podučavaju doktrinu zatvorenih vrata.“[77]

Zašto gdin Vilkoks govori o „dvosmislenosti izražavanja“ u vezi s ovim izjavama? Gdin Daniels koristi slične izraze, kao što smo već vidjeli. Kaže da „formulacija rečenice nije jasna“, – da ona „ne izražava u potpunosti i bez mogućnosti nesporazuma“ itd., te da su te stvari „možda mogle biti jasnije izražene“. On ponovo govori o „nejasnosti fraze“.

Istina je da u navedenim izjavama nema ničeg dvosmislenog ili nejasnog. Gđa Vajt je rekla o odmetnutim adventistima: „bilo je isto tako nemoguće da ponovo stanu na put i odu u Grad, kao i svom zlom svijetu koji je Bog odbacio. Gdje je tu „nejasnoća izraza“?

Opet je rekla da „ako neko povjeruje i drži subotu, i primi blagoslov koji je prati, a zatim odustane od toga i prekrši svetu zapovijest, zatvoriće vrata Svetoga grada pred sobom isto onako sigurno kao što postoji Bog koji vlada na nebu iznad.“ Gdje je „dvosmislenost izražavanja“ o kojoj govori Vilkoks?

U poglavlju pod naslovom „Otvorena i zatvorena vrata“, gđa Vajt je napisala: „Moj anđeo pratilac rekao mi je da tražim mučenje duše za grešnike kao nekada. Gledala sam, ali nisam mogla vidjeti; jer je prošlo vrijeme za njihovo spasenje.“ Da li „formulacija rečenice nije jasna“?

Kada je gđa Vajt napisala Eliju Kertisu u aprilu 1847: „Gospod mi je pokazao u viziji, da je Isus ustao, zatvorio vrata i ušao u Svetinju nad svetinjama, u 7. mjesecu 1844. godine“; i kada je ispričala još jednu viziju 1850. godine, u kojoj je rekla: „Nisam vidjela da ijedan zrak svjetlosti prolazi od Isusa do nemarnog mnoštva nakon što je ustao, i oni su ostali u savršenoj tami“; zar se nije izrazila „potpuno i bez mogućnosti nesporazuma“?

Zašto vođe crkve koriste svoj uticaj da ubijede crkvu da ovakvi izrazi; određeni, jasni i beskompromisni u svojoj određenosti i otvorenosti, su nejasni i dvosmisleni? Gđa Vajt je dobro znala da kaže šta misli; i sigurno nije podbacila u ovim i drugim sličnim slučajevima.

 

Jedno kasnije objavljeno pismo

U časopisu Pregled i Glasnik od 14. januara 1932. godine objavljena je fotografska reprodukcija pisma koje je gđa E.G. Vajt napisala starješini Dž.N Lafborou, u vezi sa podučavanjem zatvorenih vrata iz ranih godina. Pismo glasi kako slijedi:

„Batl Krik Mičigen, 24. avgusta 1874.

Dragi brate Lafboro:

Ovim svjedočim u strahu Božijem da optužbe Majlsa Granta, gospođe Burdik i drugih, objavljene u KRIZI, nisu tačne. Tvrdnje koje se odnose na moj kurs u četrdeset četvrtoj su netačne.

Sa svojom braćom i sestrama, nakon što je prošlo vrijeme u četrdeset četvrtoj, vjerovala sam da se više grešnici neće obratiti. Ali nikada nisam imala viziju da se grešnici više neće obratiti. I jasna sam i slobodna da kažem da me niko nikada nije čuo da kažem niti je pročitao iz mog pera izjave koje će ih opravdati u optužbama koje su protiv mene podigli u ovom trenutku.

Bilo je to na mom prvom putovanju na istok da ispričam svoje vizije da se preda mnom otvorilo dragocjeno svjetlo u pogledu nebeske svetinje i pokazana su mi otvorena i zatvorena vrata. Vjerovali smo da će Gospod uskoro doći na oblacima nebeskim. Pokazano mi se da u svijetu treba obaviti veliki posao za one koji nisu imali svjetlo i odbacili ga. Naša braća to nisu mogla razumjeti s našom vjerom u neposrednu Hristovu pojavu. Neki su me optuživali da govorim da moj Gospod odgađa svoj dolazak, posebno oni fanatični. Vidjela sam da je ‘44. Bog otvorio vrata i niko ih nije mogao zatvoriti, i zatvorio vrata i nijedan čovjek nije mogao da ih otvori. Oni koji su odbacili svjetlo koje je svijetu donijela poruka drugog anđela otišli su u tamu, a kako je tama bila velika.

Nikada nisam rekla niti napisala da je svijet osuđen na propast ili proklet. Nikada ni pod kojim okolnostima nisam koristila ovaj jezik nikome, ma koliko grešnim. Ja sam uvijek imala poruke ukora za one koji su koristili ove oštre izraze.“[78]

Objavljivanje ovog pisma može se smatrati veoma zakašnjelim priznanjem istine u vezi sa određenim stvarima o kojima se govori u ovom članku. Priznanje, međutim, i od strane pisca pisma i od strane onih koji ga tada objavljuju, samo je djelimično i potpuno je neadekvatno. Razmotrimo prije svega značaj datih priznanja, a zatim razmotrimo dokaze da činjenice u predmetu zahtijevaju nešto dalekosežnije.

Gđa Vajt u ovom pismu navodi da je „nakon što je prošlo vrijeme četrdeset četvrte“, ona je, kao i tadašnja braća i sestre, „vjerovala da se grešnici više neće obratiti“. Ovo je važno priznanje, jer se denominacija dugi niz godina trudi da održi upravo suprotno. Lafboro je izjavio da oni koji su imali takve stavove „nisu bili adventisti sedmog dana“. Govoreći o gđi Vajt, napisao je da „ona čak ni ne govori da je u to vjerovala“.[79] Lafboro je, kada je objavio ove izjave, imao u posjedu upravo ono pismo koje je 1932. reprodukovao Pregled i Glasnik u kojem gđa Vajt daje svečanu tvrdnju (ne puku „intimaciju“) da su ona i drugi pioniri vjerovali u tu doktrinu. Naravno, pod uslovom da je Lafboro zaista primio pismo. Pregled govori o tome da se nalazi među starim pismima i dokumentima gđe Vajt. U svakom slučaju, međutim, Lafboro je imao pristup svim informacijama koje sadrži, i još puno više.

Lafboro nije jedini koji se pojavio u nepovoljnom svjetlu kao rezultat objavljivanja ovog pisma. Težak odraz pada na samu gđu Vajt. Mora da je znala da se lažno predstavlja u vezi s tim stvarima adventnom narodu, ne samo u knjizi brata Lafboroa, već i u drugim publikacijama uključujući bilješke i predgovore u njenim vlastitim Ranim spisima, a ipak nije učinila ništa da to spriječi. Ove stvari se nikako nisu mogle nastaviti pred njenim direktnim i izraženim neodobravanjem. Njeno ćutanje ili nečinjenje uključuje je duboko u odgovornost za kurs koji je denominacija tako dugo slijedila u vezi s tim. Jednako je odgovaran i njen suprug Džejms.

Mnogo vremena je proteklo od završetka tog ranog perioda podučavanja „zatvorenih vrata“. Pismo koje se razmatra je napisano skoro pedeset osam godina prije njegovog objavljivanja 1932. Za sve to vrijeme adventistima se ostavlja pogrešan utisak. Teško razmišljanje pada ne samo na gđu Vajt i Lafboroa, već i na sve koji su, zatvarajući oči pred vrlo evidentnim činjenicama i ustrajali u održavanju lažnog utiska. Očito je da su skrivali činjenice i lagali koliko je potrebno za „peglanje“ istorije. Imperativ očuvanja kredibiliteta „duha proroštva“ primorao je Adventističku crkvu da od samog početka ratuje protiv činjenica, prikriva istinu i manipuliše. I to traje već 180 godina.

Sada ćemo razmotriti dokaze da je potrebna dalekosežnija potvrda nego što je data pismom koje se razmatra. Gđa Vajt ovdje potvrđuje da „nikada nije imala viziju da se grešnici više neće obratiti“. Čini se da je ona sigurno napisala ovu rečenicu sa određenom „amnezijom“. Možda nije ispričala viziju u kojoj je bilo rečeno u toliko riječi da se „više grešnici neće obratiti“; ali je ispričala viziju u kojoj je objavljeno da je „vrijeme njihovog spasenja prošlo“, te da su takva takozvana obraćenja ili „reformacije“ koja su se tada viđala samo „od lošeg ka gorem“; i druga izjavljujući da je „nemoguće“ da „sav zli svijet koji je Bog odbacio“ ili da se adventistički odmetnici „stanu na stazu“ i „odu u Grad“; i još jedna u kojoj joj je prikazano da je „Isus ustao i zatvorio vrata, i ušao u Svetinju nad svetinjama 7. mjeseca 1844. godine“; i još jedna kada „nije vidjela da ijedna zraka svjetlosti prolazi od Isusa do nemarnog mnoštva nakon što je ustao, i oni su ostavljeni u savršenoj tami“; i još druge vizije istog smisla i istog učinka. Uzaludno je za gđu Vajt i za branioce njenog nadahnuća da tvrde da ove vizije nisu poučavale da se nijedan grešnik više neće obratiti.

 

„Poznaćete ih po njihovim plodovima“ (Matej 7:16)

Moramo se sa žaljenjem suočiti sa činjenicom da je gđa Vajt bila sposobna da napiše veoma svečane izjave sa „mentalnim rezervama“ kao što je to gore sugerisano. Napisala je:

„U ovim pismima koja pišem, u svjedočanstvima koja nosim, predstavljam vam ono što mi je Gospod predstavio. Ne pišem jedan članak u novinama izražavajući samo svoje ideje. Oni su ono što je Bog otvorio preda mnom u viziji – dragocjeni zraci svjetlosti koji sijaju od prijestola.“[80]

Kako pomiriti ovu hrabru tvrdnju s činjenicom da je takva knjiga kao što su Događaji iz Pavlovog života gđe Vajt sadržavala toliko stvari prepisanih bez priznanja iz dobro poznatog Života i poslanica apostola Pavla od Konibira i Hausona, da su predstavnici potonjeg zaprijetili da će pokrenuti tužbu protiv izdavačke kuće Review and Herald zbog plagijata? Knjiga gđe Vajt je zbog toga morala biti povučena iz prodaje. Ko je, u ovom slučaju, primio „svjetlost koja sija s prijestola”? Gđa Vajt, ili gospoda Konibir i Hauson?

Postoje i drugi i brojni slučajevi u kojima je Vajtova u svoje knjige uključila odlomke prepisane od raznih autora bez davanja zasluga. Teško je zamisliti kako je mogla savjesno pomiriti ovo sveobuhvatno nepriznato prisvajanje pisanja drugih, uz svečanu sigurnost da nikada nije „napisala ni jedan članak u novinama“ osim da prenese „ono što je Bog otvorio pred njom u viziji – dragocjene zrake svjetlosti koji sijaju sa prijestola.“

Gđa Vajt kaže: „Sa mojom braćom i sestrama… vjerovala sam da se grešnici više neće obratiti.“ Upravo to pokazuje rani zapis. Vjerovala je u ono što su vjerovala tadašnja braća. Ali zapisi takođe pokazuju da je ona učila ono što su oni učili, čak i u odnosu na vizije.

Ništa ne može biti jasnije od toga da se u ovim izjavama sestra Vajt složila sa bratom Bejtsom u učenju da su subota i zatvorena vrata sadašnja istina.

Od 1844. do 1851. pioniri su učili da su vrata zatvorena i da je probni rad za svijet zatvoren. Kada je postalo očigledno da su u ovome pogriješili, umjesto da potpuno odbace teoriju zatvorenih vrata, samo su je modifikovali. Nisu pogriješili u učenju da su vrata zatvorena; bilo je samo pitanje koja su vrata zatvorena!

„Iako je istina da su ona vrata nade i milosti kroz koja su ljudi hiljadu osamsto godina nalazili pristup Bogu bila zatvorena, druga vrata su se otvorila… Još su bila ‘otvorena vrata’ nebeske svetinje.“[81]

Gđa Vajt, u svom pismu bratu Lafborou, protestuje dalje:

„Nikad nisam rekla niti napisala da je svijet osuđen na propast ili proklet. Nikada, ni pod kojim okolnostima, nisam koristila ovaj jezik nikome, ma koliko bio grešan.“

Ovo bi moglo biti sasvim tačno. Gđa Vajt možda nikada nije koristila ove posebne izraze. Međutim, ona je davala daleko oštrije, neopravdane izjave, što će pokazati sledeći izvodi iz njenih spisa:

„Anđeo je rekao… Sotona je potpuno zauzeo crkve kao tijelo.“[82]

„Vidjela sam da od kada je Isus napustio sveto mjesto nebeske svetinje i ušao unutar druge zavjese, crkve su se ispunile svakom nečistom i mrskom pticom. Vidjela sam veliko bezakonje i podlost u crkvama; ipak se njihovi članovi izjašnjavaju kao hrišćani. Njihovo deklarisanje, njihove molitve i opomene su odvratni u Božjim očima. Anđeo je rekao: ‘Bog neće mirisati u njihovim skupštinama’.“[83]

Postoji smisao u kojem je svijet u odlasku od Boga osuđen na propast, izgubljen svijet. Gđa Vajt ne bi pogriješila od istine da je o tome tako govorila. To bi bilo sasvim drugačije od riječi da je „vrijeme njihovog spasenja prošlo“. Jer iako je istina da je svijet izgubljeni svijet, istina je i da je „Sin Čovječiji došao da traži i spasi izgubljeno“. Međutim, nije istina da je „Sotona potpuno zauzeo crkve kao tijelo“, a Vajtova (djelimično opravdana bez sumnje zbog fanatičnog gledišta o „zatvorenim vratima“ u svojim ranim godinama) je u velikoj mjeri pogriješila pripisavši te riječi anđelu Božijem. To samo dodaje opravdane sumnje i u njenog „anđela“.

Priznanja sadržana u pismu koje se razmatra su stoga potpuno neadekvatna. Neka se čitalac ne zavara. Dokumentovane dokaze koji dolaze do nas iz tih ranih godina, pregledani u ovoj raspravi, nije tako lako ostaviti po strani.

Neki su se trudili da održe staro tlo, da pioniri nisu podučavali zatvorena vrata; ali taj napor je u potpunosti propao. Sada se nastoji pokazati da gđa Vajt nije učestvovala u pogledu na zatvorena vrata ili barem da to nije podučavala na osnovu svojih vizija. Da bi to utvrdili, međutim, adventisti moraju uzeti u obzir brojne izjave gđe Vajt koje su recenzirane u ovoj raspravi. Kako to rade? Traže od nas da ove pasuse smatramo „dvosmislenim“ i „nejasnim“! Je li ovo najbolje što mogu učiniti?

Zbog toga su izložene neke vrlo neprijatne činjenice. Saznali smo da su vitalni odlomci koji govore o zatvorenim vratima eliminisani iz Ranih spisa gđe Vajt; vidjeli smo da su nas, uprkos tome, izdavači dugi niz godina uvjeravali u svom „Predgovoru“ da „nisu napravljene nikakve promjene u odnosu na originalno djelo“, da „nijedan dio djela nije izostavljen“; i zaista da „ni u jednoj ideji ili osjećanju originalnog djela nije napravljena sjenka promjene“; saznali smo da su u periodu od sedam godina nakon 1844. pioniri adventista sedmog dana bili uporni branioci doktrine zatvorenih vrata, i strogi osuđivači adventista koji su se 1845. odrekli te teorije. Pa ipak, dugi niz godina veliki broj, koji se navodno predstavlja kao istorijski izvještaj o ranim danima tog pokreta, kruži među adventistima sedmog dana, lažno optužujući adventiste prvog dana da su širitelji te zablude, i isto tako krivo poričući da su pioniri tome podučavali; postali smo bolno svjesni slabosti rukovodstva crkve tokom dugog vremenskog perioda, da nam govore samo ono što se činilo povoljnim, a da nam ne govore istinu, cijelu istinu i ništa osim istine o iskustvima gđe Vajt i ranim danima pokreta. Ali šta se može reći o gore navedenim „neprijatnim činjenicama“? Nemoguće je poreći optužbe koje tako bolno pritiskaju! Adventisti „zatvorenih vrata“ bili su klasična zatvorena sekta koja je vjerovala da su oni doslovnih 144.000 i da je cijeli ostali svijet osuđen na propast.

Imajući u vidu sve navedeno, izjave poput ovih iz donjih citata su i lažne i bezobrazne:

„Razumjela sam da su mnogi nestrpljivi da čuju da li gđa Vajt i dalje ima iste stavove koje je imala godinama ranije kada su je čuli kako govori u sanatorijumu, u šatoru i na sastancima koji su se održavali u predgrađima Batl Krika. Uvjeravam ih da je poruka koju nosi danas ona ista koju je nosila 60 godina svog javnog propovijedanja.“ (E.G. White, Review and Herald, July 26, 1906 par. 20)

„Dokazi koji su dati u našim ranim iskustvima, imaju i danas istu silu kao i tada. […] Ono što smo tražili iz Biblije 1844., 1845. i 1846. ostaje istina u svakoj pojedinosti.“ (Ellen White: 1MR, p. 52, 1906. – Lt 38. 1906)

 

Postoji još mnogo skrivenih činjenica iz ranih dana Elen Vajt, kao i njenih kasnijih radova, sve sa ciljem da se po svaku cijenu održi „duh proroštva“. Više o tome možete čitati u skripti koju je priredio Institut za izučavanje religije pod naslovom „Skrivena istina o Elen Vajt“ (pdf verzija i epub za čitanje na mobilnim uređajima – preporučujemo aplikaciju ReadEra za android platforme; skripta se takođe može naručiti u štampanom obliku).

 

______________________________

[1] A. Hale, Review and Herald, September 16, 1851; urednik, James White, suprug Ellen White.

[2] James White, Editorial on the Sanctuary, 2300 days and “The Shut Door” in The Present Truth, for May, 1850.

[3] James White in “A Word to the Little Flock”, p. 2, (1847).

[4] Ellen White, Spiritual Gifts, Vol. 4, p. 271.

[5] James White, article “Who Has Left the Sure Word?”

[6] E.P. Butler, Review and Herald, January 1851.

[7] E.P. Butler, Review and Herald, February 1851.

[8] Letter from “A Second Advent brother to his Son.” Review and Herald, February, 1851.

[9] Ellen White, Present Truth, December, 1849.

[10] Joseph Bates, unspecified tract.

[11] George Needham, “The voice of Truth”, March 19, 1845, p. 12.

[12] J.B. Cook, Advent Review, pp. 30-34.

[13] Joseph Bates, “The Laodicean Church,” Review and Herald, November, 1850. Emphasis throughout by Joseph Bates.

[14] Joseph Bates, “Midnight Cry in the Past”, Review and Herald, December 1850.

[15] Joseph Bates, “The Sealing Message”, p. 56, (1849).

[16] Joseph Bates, Review and Herald, August 19, 1851.

[17] David Arnold, Present Truth, December 1849.

[18] Ibid., p. 44.

[19] Hiram Edson, “An Appeal to the Laodicean Church”, Advent Review extra, 1850.

[20] James White, Review and Herald, April 7, 1851.

[21] Joseph Bates, Review and Herald, January, 1851.

[22] James White, A Word to the Little Flock, p. 22, (1847).

[23] Ellen White, A Word to the Little Flock, p.14.

[24] Ellen White, A word to the Little Flock, p. 19.

[25] Ellen White, A Word to the Little Flock, pp. 11,12.

[26] O.R.L. Crozier, quoted in Review and Herald, March 17, 1853.

[27] James White, Review, March 17, 1853.

[28] Ellen White, Early Writings, p. 42.

[29] Ellen White, Present Truth December, 1849.

[30] Ellen White, Early Writings, p. 54.

[31] Ibid., p. 55.

[32] Ibid., p. 56

[33] Ibid., p. 55.

[34] Advent Review, p. 18.

[35] Ellen White, Present Truth, August, 1849.

[36] Novo izdanje Early Writings, page 45.

[37] James White, Present Truth, May, 1850.

[38] Ellen White, Spiritual Gifts, vol. 4, p. 271.

[39] James White, Present Truth, April 1850.

[40] Ibid.

[41] Ellen White, Present Truth, December, 1849.

[42] James White, Ibid.

[43] S.W. Rhodes, Present Truth, November, 1850.

[44] James White, Ibid.

[45] Joseph Bates, Report of labors at Baltimore, Review and Herald, October 7, 1851.

[46] Ellen White, Present Truth April, 1850, article entitled, “To the Little Flock”.

[47] Ellen White, Early Writings, p.47, written in 1849.

[48] Ibid. p. 50.

[49] Ibid. p. 61.

[50] Ibid. p. 75, written in September, 1850.

[51] Ellen White, Present Truth, September, 1849.

[52] Ellen White, Review and Herald, February 17, 1863.

[53] A. Hale, Review and Herald, September 16, 1851.

[54] David Arnold, Present Truth, December, 1849.

[55] Ibid. Letter from Brother Holt.

[56] James White, Present Truth, May, 1850.

[57] Joseph Bates, Review and Herald, August 19,1851.

[58] Ellen White, Present Truth, March,1850.

[59] Ellen White, Spiritual Gifts, vol.4, p, 172.

[60] Publishers, Early Writings, preface to the 2nd edition.

[61] J.N. Loughborough, Great Second Advent Movement, p. 222.

[62] Ibid., p. 230.

[63] Joseph Bates, A World to the Little Flock, p. 21.

[64] Loughborough, Great Second Advent Movement, p. 263.

[65] Ibid. p. 264.

[66] Review and Herald, June 11, 1861.

[67] Review and Herald, April 1, 1926.

[68] Ibid. April 15, 1926.

[69] A.G. Daniells, The Shut Door and the Close of Probation, p. 5.

[70] Ibid., p. 6.

[71] Ibid., p. 26.

[72] Ibid., p. 15.

[73] Ibid.

[74] Ibid.

[75] Ibid., p. 26.

[76] Ibid., p. 12.

[77] F.M. Wilcox, Review, Jan. 30, 1930.

[78] Ellen White letter to J.N. Loughborough as printed in Review and Herald, January 14, 1932.

[79] Loughborough, Great Second Advent Movement, pp. 234, 222, 223.

[80] Ellen White, Testimonies for the Church, Vol. 5, p. 67.

[81] Ellen White, Great Controversy, p. 430.

[82] Ellen White, Early Writtings, p. 273.

[83] Ibid., p. 274.