Isus odbija savjete braće (Jovan 7:2-9)
Isusova služba na Sjeveru bližila se kraju. Komentarisaćemo još neke momente prije prelaska na njegovu službu na Jugu.
„Približavao se Praznik sjenica, jedan od judejskih praznika.“ (Jovan 7:2)
Jevreji su po Zakonu svake godine prisustvovali na nekoliko svetkovina u Jerusalimu (Ponovljeni zakon 16:16). U 5. poglavlju, jedna takva svetkovina dovela je Isusa u grad, gdje je izliječio čovjeka na jezercu Betezda (Jovan 5:1-9). Na osnovu vremenske linije Jevanđelja po Jovanu, ta proslava bi bila Purim.
Praznik sjenica bio je 7-dnevni događaj (Levitski zakonik 23:33-34) koji slavi putovanje Izraela kroz pustinju. Rituali ovog festivala podsjetili su ljude na to kako je Bog opskrbio Izrael tokom njihovog putovanja iz Egipta. To je uključivalo ogromne svjetiljke čiji su fitilji bili napravljeni od svešteničkih haljina (Jovan 8:12), i sveštenike koji su nosili vodu iz Siloamskog jezera (Jovan 7:37). Oni su simbolisali ognjeni stup (Izlazak 13:21), odnosno opskrbu vodom iz stijene (Izlazak 17:1-6).
Kao veliki završni jesenji festival, ovaj događaj bi Jerusalim učinio prometnim, gusto naseljenim područjem. Sukob između Isusa i vjerskih vođa prikazan u ovom odlomku bio bi još napetiji zbog ogromnog publiciteta.
Zato su mu njegova braća rekla: „Idi odavde i pođi u Judeju, da i tvoji učenici vide djela koja činiš. Jer ko želi da bude poznat, ništa ne čini u tajnosti. Ako činiš takve stvari, pokaži se svijetu.“ (Jovan 7:3-4)
Pomenuti muškarci nazivaju se Isusovom „braćom“, što je izjava koja je u suprotnosti s idejom da je Marija, Isusova majka, bila trajna djevica. Grčki izraz je adelfoi, koji se može koristiti da se odnosi na sunarodnike – što znači sugrađane Jevreje – kao i na biološku braću i sestre. Međutim, ovaj isti izraz se koristi u stihovima kao što su Matej 12:46 i Marko 6:3. U jevanđelju po Marku, Isusova braća su čak imenovana. Psalam 69:8 se odnosi na „majčine sinove“, a ne na „očeve sinove“. Ukratko, jedino razumno tumačenje je da su to bili Isusova stvarna, fizička, polubraća i djeca njegove majke Marije.
Ovdje se daje predlog da Isus ode i priredi predstavu u Jerusalimu. Hranjenje hiljada, iz 6. poglavlja, privuklo je veliku pažnju. S obzirom da ovi članovi porodice zapravo ne vjeruju da je Isus Mesija (Jovan 7:5), ovo je vjerovatno sarkastičan odgovor na toliki broj učenika koji su napustili Isusa nakon njegovog propovijedanja u Kapernaumu (Jovan 6:66).
Braća su u stvari govorili Isusu: „Idi napravi scenu ako želiš da budeš poznat!“
Isusa, s druge strane, zanima samo praćenje rasporeda Boga Oca (Jovan 7:6). Mnogo toga što Isus čini privući će kontroverze, ali to nije prava svrha njegovih djela. Kako bi izbjegao bespotrebni skandal i napravio suptilniji ulazak, Isus će pustiti svoju braću da idu ispred njega kako bi mogao sam i tiho poći na praznik (Jovan 7:9-10). Važno je napomenuti da Isus neće učiniti nikakva čuda na ovom konkretnom festivalu.
Od svih ljudi na svijetu koji su trebali prihvatiti Isusa kao Mesiju, njegova uža porodica je na vrhu liste. Na kraju krajeva, niko ga nije tako dobro poznavao niti je tako jasno vidio njegov karakter. Pa ipak, čini se da ova ista familijarnost proizvodi suprotan efekat. Isusova vlastita braća – druga biološka djeca Marije – još ne prihvataju njegovu službu ili njegovu misiju. Dio toga je kulturološki: jevrejska tradicija sugerisala je da će Mesija biti relativno nepoznat prije njegovog pojavljivanja (Jovan 7:27).
Ovo je takođe dokaz nekoliko ideja istraženih u jevanđelju po Jovanu. Kasnije u ovom poglavlju, Isus će naglasiti da poslušnost mora biti ispred znanja, inače ljudi neće vjerovati (Jovan 7:17). Godinu dana ranije, nakon što je izliječio čovjeka u bazenu Betezda, Isus je istakao da su ljudi koji su ga odbacili bili dobro obrazovani u Svetom pismu, ali su odbili vjerovati (Jovan 5:39-40). Gledanje čuda neće uvjeriti one koji ne traže duhovnu istinu (Luka 16:31). Juda Iskariotski je vrhunski primjer nekoga kome je predstavljeno onoliko „dokaza“ koliko se moglo ponuditi, a ipak je odbacio Hrista zbog sopstvenih planova.
Što je pozitivnije, tradicija sugeriše da su barem dvoje Isusove braće i sestara postali vjernici nakon njegovog uskrsnuća. To uključuje i autora Jakovljeve poslanice i autora Judine poslanice Novog saveza.
Isusov odgovor na sarkazam njegove braće pruža važnu perspektivu. Njihovo zadirkivanje pretpostavljalo je da je Isus samo tražio pažnju, pa bi trebao da želi da izađe u javnost i napravi predstavu. Međutim, Hristova namjera nije bila samo da privuče gomilu, već da objasni istinu (Jovan 6:25-29). Za mnoge ljude, to je u suprotnosti s njihovim preferencijama, zbog čega ignorišu poruku (Jovan 6:66).
Osim toga, Isus se držao podalje od Jerusalima kako bi odgodio neizbježni sukob sa jevrejskim vjerskim vođama (Jovan 7:1). Njegovo vrijeme da bude javno proglašen kao Mesija tek je u budućnosti (Jovan 12:12-15), kao i njegova žrtvena smrt (Jovan 19:18). Isusova braća, s druge strane, već ispunjavaju svoju svrhu – njihovo vrijeme je uvijek „pogodno“ jer nemaju nikakvu misiju. Isus ima veće brige koje treba imati na umu.
Paralelno s tim, Isusova braća nisu se suočila s istim duhovnim neprijateljstvom kao on. Isusov život i služba bili su fokusirani na razotkrivanje grijeha svijeta, ukazujući na potrebu za spasiteljem (Jovan 7:7). Kada, gdje i kako su njegova braća prisustvovala takvim festivalima bilo je nevažno. Hrist je, s druge strane, morao pažljivo razmotriti kako i kada bi se predstavio.
Isusova braća nemaju ograničenja kao on, iz dva razloga. Prvo, oni već žive u „svom vremenu“. Mogu se kretati svijetom bez većih posledica. Drugo, oni se ne suočavaju s duhovnim otporom na koji Isus nailazi. Hristova služba se suočava sa grijehom i licemjerjem. Kao što se iznova i iznova pokazuje u Svetom pismu, uobičajen odgovor na osudu nije pokajanje, već mržnja i nasilje. I u njegovoj zemaljskoj službi i u djelu hrišćanstva, svijet često na isti način odgovara na Jevanđelje: progonom, umjesto pokornošću.
„Vi pođite na praznik, a ja još ne idem na ovaj praznik, jer moje vrijeme još nije došlo.“ To im je rekao i ostao je u Galileji. (Jovan 7:8-9)
Isus ne dopušta da neobraćene osobe upravljaju njegovim rasporedom, makar to bili i članovi zemaljske porodice. Savjeti koje možemo dobiti od svjetovnih osoba u vezi sa našom religijom uglavnom su „saboterskog“ karaktera, čak i kad izgledaju „dobri“. Ovaj svijet je zao i pod upravom Sotone. To bismo trebali uvijek imati na umu.
Međutim, kao Jevrejin, Isus je bio obavezan da uđe u Jerusalim na Praznik sjenica. Hristova namjera ovdje je da poštuje Božju vremensku liniju (Jovan 7:6) i da napravi miran, privatni ulaz. Zatim, nekoliko dana nakon praznika, on će ponovo javno propovijedati (Jovan 7:14). Međutim, Isus neće činiti čuda tokom ovog praznika…
Odlazak iz Galileje i odbacivanje od Samarićana (Matej 19:1; Luka 9:51-56; Jovan 7:10)
„Kad je sve ovo izrekao, Isus napusti Galileju i ode u judejske krajeve s one strane Jordana.“ (Matej 19:1)
Ovo je važan trenutak u Isusovom životu. On je proveo skoro cijelu svoju dosadašnju službu podučavajući i čineći čuda u sjevernoj regiji Galileje. Odrastao je u malom gradu Nazaretu, a kasnije se preselio u veći, priobalni grad Kapernaum. Putovao je daleko sa svojim učenicima, ali je uglavnom izbjegavao da provodi mnogo vremena u Jerusalimu ili okolnom području Judeje.
Sada, međutim, Isus službeno napušta Kapernaum i područje Galileje. On je rekao svojim učenicima da „treba otići u Jerusalim i mnogo pretrpjeti od starješina i poglavara svešteničkih i pismoznalaca, i biti ubijen, i trećeg dana uskrsnuti“ (Matej 16:21). Ovaj odlazak iz Galileje prema Jerusalimu je početak tog procesa, iako će Isusu trebati neko vrijeme da stigne tamo.
On počinje putovanjem u područje Judeje, ali iza Jordana. Najvjerovatnije to znači da je Isus putovao istočno od rijeke Jordan u pretežno jevrejsko područje Pereje, južno od pretežno ne-jevrejske regije Dekapolisa. Mnogi učenjaci vjeruju da je Isus prešao Jordan na istok u to vrijeme nakon što je ušao u Judeju jer mu Samarićani nisu dozvolili da prođe kroz njihovu regiju (Luka 9:51-56). U suštini, to je zahtijevalo od Isusa i njegovih učenika da obiđu dug put kako bi stigli do Jerusalima.
„Kako se približavalo vrijeme da bude uznesen, Isus je odlučno krenuo u Jerusalim.“ (Luka 9:51)
Luka 9:51 je stožer između dva glavna dijela Lukinog jevanđelja. Isusova služba širenja se završava. On započinje put do Jerusalima i krsta, iako se čini da u ovom stihu Luka posebno misli na Isusovo uznesenje. Kao i veći dio Luke, priče nisu striktno hronološke; one su raspoređene tako da predstavljaju teološki tok koji ilustruje zašto Isus mora biti žrtvovan.
Putopis je pun učenja i ima vrlo malo čuda. U poređenju sa galilejskom službom (Luka 4:14 – 9:50), nekoliko priča se ponavlja u Marku, a skoro polovina se ne nalazi ni u Mateju. Najvažnije su odbacivanje od strane Samarićana (Luka 9:51-56); služba sedamdeset i dvoje (Luka 10:1-12); parabola o dobrom Samarićaninu (Luka 10:25-37); Očenaš (Luka 11:1-13); Isusova jadikovka nad Jerusalimom (Luka 13:31-35); „izgubljene“ parabole, uključujući izgubljenog sina (Luka 15); priča o bogatašu i Lazaru (Luka 16:19-31); i Zakhej (Luka 19:1-10). Odjeljak takođe bilježi nekoliko Isusovih učenja o poslednjim vremenima (Luka 10:13-15; 11:29-32; 12:35-48; 13:22-30; 14:15-24; 17:20-37).
Ovi djelovi teksta obično se ne kombinuju u grupe, ali ako jesu, mogli bi se poređati na sledeći način:
- Luka 9:52 – 11:13: Često pogrešno učenikovo prihvatanje svog Mesije i obećanih blagoslova.
- Luka 11:14-54: Farisejsko odbacivanje njihovog Mesije i obećani jadi.
- Luka 12:1 – 13:9: Odgovarajući fokus u svjetlu dolaska kraljevstva Božjeg.
- Luka 13:10-35: Čudo, poruka o kraljevstvu i opis spasenja.
- Luka 14:1 – 15:32: Čudo, poruka o kraljevstvu i opisi spasenja.
- Luka 16:1 – 17:10: Primjeri nesporazuma o kraljevstvu.
- Luka 17:11 – 18:34: Čudo, poruke o kraljevstvu i priče o spasenju.
- Luka 18:35 – 19:27: Čudo, priča o spasenju i poruka o kraljevstvu.
Sledeći dio, koji neki nazivaju „Predstavljanjem“, počinje Isusovim trijumfalnim ulaskom u Jerusalim (Luka 19:28-40).
„Poslao je glasnike pred sobom. Oni su otišli i ušli u jedno samarićansko selo da mu tamo sve pripreme.“ (Luka 9:52)
Ovdje prvo naselje odbacuje osnovni dio Isusove poruke: da spasenje dolazi od Jevreja (Jovan 4:22). Zbog toga, Isus i njegova grupa moraju krenuti u sledeće mjesto. U narednoj seriji događaja, potencijalni punovremeni učenici naučiće da potpuna odanost Isusovoj poruci može značiti nelagodu i otuđenje od porodice.
Dok Isus putuje na jug od Galileje do Jerusalima, on kreće neobičnim putem. Mnogi Jevreji u Galileji preferirali su duži put, prelazeći Galilejsko more ili rijeku Jordan južno od njega, idući putevima istočno od rijeke kroz Dekapolis i Pereju, i prelazeći u Judeju blizu Jerihona. Problem sa kraćom, lakšom i direktnijom rutom na jug bio je u tome što su Jevreji morali da prođu kroz Samariju.
Čini se da je podjela između Samarićana i Jevreja nastala u vrijeme Nehemije. Ali osnova da Samarićani postanu posebna grupa seže dalje. Kada je Jošua poveo Izraelce u Obećanu zemlju, sveštenici su uspostavili tabernakul – centar za bogosluženje – u Šilohu. To je bilo unutar Jefremovog plemena, koje je kasnije postalo dominantno pleme sjevernog kraljevstva Izraela. Za vrijeme sudija, Danovo pleme osnovalo je vlastitu bogomolju (Sudije 18). Kada je David osvojio Jerusalim, učinio je taj grad političkim i vjerskim centrom, podigavši šator za kovčeg saveza na gori Morija. Bog je potvrdio Jerusalim kao svoj izabrani grad kada je Solomon sagradio hram i kada je sveštenstvo u potpunosti prešlo iz Šiloha.
Rano u vrijeme vladavine Solomonovog sina Roboama, narod se podijelio (2. Dnevnika 10). Jeroboam, novi kralj sjevernog kraljevstva Izraela, bojao se da će se njegov narod htjeti ponovno ujediniti s južnim kraljevstvom Jude. Da bi ispravno obožavali Boga, morali bi otići u Jerusalim u Judeji, gdje bi mogli postati sentimentalni i poželjeti ponovo ujediniti zemlju (1. Kraljevima 12). Dakle, Jeroboam je sagradio dva oltara, jedan na jugu u Betelu i jedan na sjeveru u Danu. Iako Jeroboam nije započeo idolopoklonstvo na sjeveru, on ga je institucionalizovao. Uprkos nastojanjima judejskog kralja Jezekije (2. Dnevnika 30:1), ovo se nastavilo sve vrijeme dok je Asirija dovodila neznabošce s paganskim bogovima koji su dodatno razvodnjavali obožavanje Boga.
Zbog kontinuiranog izraelskog idolopoklonstva i pobune protiv Boga, Bog je odredio naciju Asirije da ih uništi. Asirija nije držala pokorene ljude na okupu kao što je to učinio Vavilon stotinama godina kasnije. Kao način da obeshrabre žrtve od ujedinjenja i pobune, oni su ih širili po cijelom carstvu, ostavljajući samo ostatak u njihovoj domovini. Zatim su uselili i ljude iz drugih pokorenih naroda (2. Kraljevima 17). „Samarićani“ su bili potomci jevrejskih ostataka koji su stupili u brak sa nejevrejskim imigrantima. Njihova religija je bila mješavina judaizma i stranog idolopoklonstva.
U vrijeme Isusove službe stvari su se još više pomiješale. Četiri stotine godina prije, otprilike u vrijeme proroka Malahije, grupa sveštenika napustila je Jerusalim i osnovala novi centar za bogosluženje u blizini Šekema i gore Gerizim. Oni su stvorili sopstvenu sektu judaizma, o kojoj istorija malo pamti. Među nekoliko zadržanih detalja je da su vjerovali da je Gerizim, a ne Jerusalim, Božje omiljeno mjesto služenja.
Ne znamo na šta se odnose „pripreme“ pomenute u Luki 9:52. Neki kažu da to znači da su učenici trebali organizovati grupu koja će slušati kako govori. U Lukinom putopisu (Luka 9:51 – 19:27), Isusovi prioriteti se pomjeraju sa služenja na gomilu. On se više fokusira na pripremu svojih učenika za njegovo raspeće i njihovu ulogu u uspostavljanju Zajednice. Dakle, to može značiti samo da traže smještaj. A opet, ne znamo kada se ova priča dogodila. Luka je možda stavio ovu priču ovdje ne zbog hronologije, već zato što ilustruje odbijanje s kojim se Isus suočava dok ide na krst.
Šta god da im je cilj, lokalno stanovništvo ih odbija. Dva su moguća razloga zašto bi to učinili.
Moguće je da seljani odbijaju da slušaju Isusovo učenje. Vjerovanja Samarićana su kombinacija judaizma, istorijskog idolopoklonstva (1. Kraljevima 12:25-33), uvezene asirske religije (2. Kraljevima 17:24-33) i učenja iz jevrejskog kulta uspostavljenog oko četiri stotine godina prije Isusovog rođenje. Kao što žena kod bunara govori Isusu, Samarićani služe na gori Gerizim (Jovan 4:20). Samarićani mogu postati žrtve vjeroučitelja i šarlatana koji se bave magijom za novac (Djela 8:9), ali oni odbacuju ideju da je Jerusalim jedino mjesto za obožavanje Boga.
Ako seljani odbijaju da obezbijede smještaj za grupu, krše svetu kulturnu obavezu gostoprimstva. Ipak, njihova reakcija je razumljiva. Vjerska i etnička mješavina Samarićana dovela je do ozbiljnih građanskih sukoba. Ovo je došlo do vrhunca kada je Jovan Hirkan postao prvosveštenik. Bio je sin jednog od braće Makabejaca koji su se borili protiv Antioha IV Epifana i izborili vrijeme političke nezavisnosti Jevreja. Godine 128. p.n.e., Jovan Hirkan je napao grad Šekem i uništio samarićanski hram na Gerizimu. Dakle, kako je Jerusalim i vjerski i politički centar Jevreja, Samarićani imaju političke kao i vjerske razloge da odbace Jevreje.
U Lukinim spisima, međutim, ovo selo je anomalija. Sledeća sela će prihvatiti Isusa (Luka 9:56). Zahvaljujući svjedočenju žene kod bunara, Isus će napraviti velike prodore u njenom gradu Siharu (Jovan 4:1-42). Slijepac koji se vraća da zahvali Isusu dok devetorica drugih odlaze je Samarićanin (Luka 17:16). Isus koristi Samarićanina u paraboli da ilustruje gostoprimstvo (Luka 10:33). A nakon Isusovog raspeća, uskrsnuća i uznesenja, Samarićani će biti jedni od prvih koji će prihvatiti Isusa kao svog spasitelja (Djela 8:4-8, 14-17) – čak će se i Jovan vratiti i propovijedati jevanđelje po Samariji (Djela 8:25).
Isusovo putovanje prema Jerusalimu, dok uči svoje učenike da ga slijede kako bi mogli izgraditi Zajednicu, počinje odbacivanjem. Prije nego što uđe u ono što se obično naziva „Sedmica stradanja“, Isus će tugovati zbog odbacivanja Jerusalima (Luka 13:31-35). Isus ulazi u grad s velikom pompom, ali vjerske vođe će mu reći da ukori slavljenike (Luka 19:39). Za trenutak, Jakov i Jovan nude da prizovu vatru da unište selo Samarićana jer odbacuju Isusa (Luka 9:54). Oni još ne shvataju da će jevrejsko vođstvo ne samo odbaciti, već i skovati zavjeru da ubije Isusa.
Odbijanje od Samarićana je bilo krajnje uvredljivo, pa čak i sramotno. Pa ipak, Jakov i Jovan su takođe uhvaćeni u tradicionalni način razmišljanja. Oni vjeruju da je Isus Mesija koji će srušiti Rim, donijeti političku nezavisnost Jevrejima i vladati, s braćom pored sebe (Marko 10:35-37). Oni brane Isusovo kraljevstvo i povratak jevrejske vladavine: misao koja bi izazvala strah u svakog Samarićanina.
Osim toga, Jakov i Jovan znaju da Samarićani ne obožavaju Boga kako bi trebali. Oni mogu da se probiju kroz rasprostranjeno lažno obožavanje u Samariji. Oni nemaju strpljenja za očito odbacivanje Mesije. Njihove misli očito sežu do kralja sjevernog kraljevstva Ahaziji koji je tražio uvid Balezevuva o tome hoće li se oporaviti od ozljede. Ilija je izazvao njegovo idolopoklonstvo i pozvao vatru s neba da uništi njegove svetogrdne glasnike (2. Kraljevima 1).
U to vrijeme i na tom mjestu, Ilijini postupci bili su pravi odgovor. Izrael je odbacivao svog Boga, čije se obožavanje ispravno dešavalo samo u Jerusalimu. U ovom vremenu i mjestu – koje je opisao Luka u ovom odlomku – Isus priprema svoje učenike za novi put. Njegovo zemaljsko kraljevstvo još neće doći. U Božjoj novosaveznoj zajednici, njegovi obožavatelji će napustiti Jerusalim i proširiti se po cijelom svijetu. Oni moraju biti vjerni Isusu, a ne Jerusalimu. Zbog toga im je Isus već rekao da ako grad odbije njihovu poruku o njemu, oni trebaju „napustiti taj grad [i] otresti prah sa nogu [svojih] kao svjedočanstvo protiv njih“ (Luka 9:5).
Jakov i Jovan prepoznaju veliku moć kojoj imaju pristup. To povjerenje će im trebati kada budu putovali i poučavali da Isus nudi spasenje. Drugo, barem traže Isusovu dozvolu, umjesto da odmah djeluju prema svojim impulsima.
Ono što su propustili je pun kontekst tih istina. Isus će vladati, ali ne još (Djela 1:6-7). Isus ima Božji autoritet, ali ga koristi razborito i u službi izgubljenih. On je učenicima dao ovlašćenje da propovijedaju i čine čuda, ali im je takođe rekao da ako niko ne sluša njihovu poruku, trebaju otići (Luka 9:1-6). Konačno, nisu baš shvatili da kada Isus kažnjava ljude koji ga odbacuju, oni su uvijek vjerske vođe koji bi trebali znati bolje. Sa izgubljenim i zbunjenim koji odgovaraju u neznanju i strahu, on pokazuje nevjerovatnu suzdržanost. Isus osuđuje pismoznalce i fariseje koji odbijaju da vide istinu. Ali njihov sud i uništenje postavljeni su za neko drugo vrijeme (Otkrivenje 20:11-15). Njegova moć da spasava je veći prioritet od njegove moći da vlada (2. Petrova 3:8-13).
U ovom poglavlju Luka spaja priče kako bi formirao zanimljive kontraste. Među njima su različite navike Isusa i njegovih najranijih sledbenika. Prvo, Isus daje učenicima moć da liječe bolesne, izgone demone i propovijedaju dolazak Božjeg kraljevstva (Luka 9:1-6). Ubrzo nakon toga, učenici ne shvataju da mogu nahraniti gomilu (Luka 9:10-17). Luka upoređuje Heroda Antipu i mnoštvo koje misli da je Isus prorok (Luka 9:7-9) sa učenicima koji ga s pravom proglašavaju „Hristom Božjim“ (Luka 9:18-20). Isus dvaput otkriva svoju dolazeću smrt (Luka 9:21-22, 44-45) i upozorava da bi njegovi sledbenici trebali očekivati isti tretman (Luka 9:23-27, 57-62). Dvanaestorica se svađaju oko toga ko je najveći (Luka 9:46-48), progone čovjeka koji bi mogao biti učenik (Luka 9:49-50) i pokušavaju uništiti selo koje ih ne poštuje onakvim kakvim misle da jesu (Luka 9:51-55). Najznačajnije, Isus otkriva svoju slavu kao Sina Božjeg (Luka 9:28-36), zatim otkriva da devet učenika zajedno ne mogu protjerati ni jednog demona (Luka 9:37-43).
Luka ne otkriva Isusovu frustraciju sa Dvanaestoricom kao što to čini Marko, ali priče koje je sastavio daju nam uvid u to koliko je Isus milostiv prema svima nama. Danas smo pozvani da rasvijetlimo istine Božje Riječi. Moramo objasniti kako se te istine mogu porediti sa zlim i pokvarenim sistemima i pogrešivim pojedincima oko nas (1. Petrova 3:15-16). Nismo pozvani da uništimo izgubljene, već da budemo strpljivi dok ih pozivamo na pokajanje.
Isus ukorava ovu dvojicu učeniku govoreći im da „ne znaju kakvog su duha“ odnosno umnog sklopa. Trebali su već shvatiti da je Isusova misija bila spasavanje ljudskih duša a ne uništavanje.
Tako su otišli u drugo selo.
Zahtjevi učeništva (Luka 9:57-62; Matej 8:18-22)
Dok su išli putem, neko mu je rekao: „Ići ću za tobom, Gospode, kud god pođeš.“ A Isus mu reče: „Lisice imaju jazbine i ptice nebeske imaju gnijezda, a Sin čovečiji nema gdje da spusti glavu.“ (Luka 9:57-58)
Luka 9:57-62 bilježi Isusove reakcije na trojicu potencijalnih učenika. Ili traže da ga slijede ili ih on poziva. Čini se da se slažu, možda uz uslov. Isus ih obeshrabruje otkrivajući muku ili žrtvu s kojom će se suočiti. Ne znamo šta će neko od njih trojice na kraju odlučiti.
Ovo je poslednji segment u nizu od četiri koji opisuju šta znači slijediti Isusa. Prvo, to zahtijeva poniznost i služenje umjesto upražnjavanja moći i autoriteta (Luka 9:46-48). Drugo, to znači vjeru u Hrista nad prihvatanjem od strane drugih sledbenika (Luka 9:49-50). Treće, slijediti Hrista zahtijeva vjerovanje u ono što on govori umjesto cijenjenja tradicije i kulturnog identiteta (Luka 9:51-56). Četvrto, biti Isusov sledbenik zahtijeva svesrdnost i spremnost na žrtvu (Luka 9:57-62).
Ovaj poslednji segment napisan ovdje nije hronološki. Ovo je Lukino majstorsko pletenje priča kako bi se prikazala njegova veća tema. Matej objašnjava da su se barem prve dvije interakcije dogodile neposredno prije nego što je Isus rekao učenicima da plove preko Galilejskog mora gdje su se borili protiv oluje dok je Isus spavao (Matej 8:18-27). Postavljanje priče ovdje može biti teško za nas koji volimo da stvari budu sređene i hronološke. Isus je više zabrinut da u potpunosti razumijemo šta je potrebno da bismo ga slijedili.
Međutim, kombinacija onoga što čitamo u Mateju i Luki otkriva dublju poruku u ovom prvom susretu. Matej kaže da je ovaj čovjek pismoznalac – učitelj Mojsijevog zakona (Matej 8:19). Ako je Matejevo smještanje hronološko, pismoznalac vidi Isusov veliki uspjeh kao učitelja u Galileji, a ne odbacivanje s kojim će se suočiti od Samarićana i jevrejskog vođstva. Pismoznalac bi učio o Zakonu, a zatim bi ga podučavao i provodio. Isus želi više od sledbenika. On želi poniznost, služenje, vjeru i pokornost. Ipak, on takođe želi nekoga ko je spreman da ga prati do krsta (Luka 9:23-26). Osoba koju lako obeshrabruje ideja o finansijskim ili društvenim poteškoćama vjerovatno nije iskreni sledbenik.
U prethodnoj priči, samarićanski grad je odbio da ugosti Isusa (Luka 9:52-56). On nema kuću. On čak nema ni jednu koju bi koristio, kao što bi rob. Uprkos svojoj ljudskosti, on ne pripada ovom svijetu i nema sigurno mjesto za stanovanje.
Isusov putujući način života djeluje kao metafora za odbacivanje od svijeta. Isus govori učenicima da ga svijet mrzi, pa će svijet mrzjeti i učenike (Jovan 15:18-20). Rekao im je da će morati biti spremni uzeti svoj krst i izgubiti svoje živote ako ga žele slijediti i primiti pomirenje s Bogom koje obećava (Luka 9:23-26).
Čak i tako, ne bismo trebali misliti da Bog ima užasne sudbine ili teškoće pripremljene za svakog Isusovog sledbenika. Niti planira da svaki hrišćanin odustane od udobnosti doma.
Ovo je jedan od mnogih puta u kojima se Isus spominje titulom Sin čovječji. Isus nema gdje da položi glavu, iako on kao Sin Božji posjeduje cio svijet i sve na njemu.
Ilustracija koju Isus koristi kasnije je adaptirana u Plutarhovom izvještaju o Životima Tiberija i Gaja Graka 9.5. Citat opisuje život vojnika: „Divlje zvijeri lutaju Italijom i svaka ima svoju rupu ili jazbinu, ali oni koji se bore i umiru za Italiju imaju samo svjetlost i zrak kao svoj dio.“ Nije jasno da li je Plutarh znao za Isusove riječi ili su obojica koristili stariju poslovicu.
Nekom drugom je rekao: „Pođi za mnom.“ A čovjek mu reče: „Dozvoli mi da prvo odem i sahranim svog oca.“ Isus mu reče: „Pusti neka mrtvi sahranjuju svoje mrtve, a ti idi i objavljuj Božje kraljevstvo.“ (Luka 9:59-60)
U ovom slučaju, Isus lično poziva čovjeka da pođe s njim.
Kulturološki, čovjekov zahtjev izgleda častan. Briga o roditeljima je značajno načelo kako u judaizmu, tako i kasnije u hrišćanstvu. Naučnici raspravljaju o tome šta čovjek misli pod „sahranjivanjem“ svog oca. Ako mu je otac upravo umro i treba ga staviti u grobnicu, čovjek će biti nečist na nedjelju dana kako bi ispunio proces pročišćenja (Brojevi 19:11). Ako mu je otac na samrti, moraće sačekati smrt, a zatim izvršiti proces pročišćavanja. Moguće je, međutim, da čovjek misli na završetak procesa sahrane. Kada bi neko umro, umotavali su ga u aromatično bilje i stavljali u grobnicu. Nakon godinu dana tokom koje bi crvi pojeli meso, kosti su uklonjene i stavljene u kosturnicu – kamenu kutiju – koja je trajno postavljena u porodičnu grobnicu.
Čovjek je najvjerovatnije mislio: „Želim da sačekam dok mi otac ne umre“, ili da izbjegne da uznemirava svoju porodicu ili da jednostavno sačeka zgodnije vrijeme.
Isusov odgovor je skandalozan. Čovjek ima odgovornost da osigura da njegov otac bude propisno sahranjen. Isus mu kaže: Neka to učini neko drugi; slijeđenje mene ima prednost čak i nad najčasnijim porodičnim obavezama (Luka 9:60). Samo je Mesija, Sin Božji, mogao postaviti takav zahtjev.
Matej identifikuje ovog čovjeka kao „još jednog od učenika“ (Matej 8:21). Skloni smo misliti o učenicima samo kao o Dvanaestorici, ali veće grupe su povremeno putovale s Isusom.
Isusova igra riječima najvjerovatnije znači da duhovno mrtvi – oni koji odbijaju da ga slijede – mogu pokopati fizički mrtve; u ovom slučaju, duhovno živi – učenik – ima važnije stvari za obaviti. Naučnici raspravljaju o tome koliko je Isus doslovan. Da li on zaista misli da bi čovjek trebao izbjeći važnu porodičnu odgovornost da putuje s Isusom? Da li on pretjeruje da bi pokazao koliko je ovo ozbiljno? Ili on odgovara nekome čiji je zahtjev više izgovor?
Ne možemo isključiti da je u ovom slučaju Isus bio doslovan. Porodica je važna, ali slijediti ga je prioritet. Isus je otpustio svoju biološku porodicu koja je htjela prekinuti njegovu službu (Luka 8:19-21). On će upozoriti da je slijediti ga takva odanost da porodične veze u poređenju s time izgledaju kao mržnja (Luka 14:26). I on kaže da moramo biti spremni da žrtvujemo porodične odnose da bismo bili dostojni njega (Matej 10:34-39).
Isus će prinijeti sličnu žrtvu. Uz sahranjivanje oca, odgovornost najstarijeg sina je da brine o njegovoj udovici. Isus to ne može. Iako je uskrsnuo iz mrtvih tri dana nakon raspeća, četrdeset dana kasnije on se uzdiže na nebo. On ne može ostati i brinuti se o Mariji – on ima važnije stvari da uradi za Božje kraljevstvo. Dakle, on pronalazi drugog: apostol Jovan uzima Mariju u svoj dom kao da mu je rođena majka (Jovan 19:25-27).
Isus ne zahtijeva ovu žrtvu svih nas; porodični odnosi su važni. Ali baš kao što moramo biti spremni da damo svoje živote za njega (Luka 9:23-24), moramo biti u stanju da žrtvujemo odnose koji nam pružaju najveću udobnost ili osjećaj kulturne sigurnosti.
A jedan drugi reče: „Ići ću za tobom, Gospode, ali prvo mi dozvoli da se pozdravim sa svojim ukućanima.“ Isus mu reče: „Niko ko stavi ruku na plug pa se osvrće na ono što je iza, nije spreman za Božje kraljevstvo.“ (Luka 9:61-62)
Ova poslednja interakcija je originalna za Luku, i ne znamo kada se dogodila. Niti znamo šta znači „oproštaj“ od njegovog doma. Isus bi ga sigurno pustio da utrči u kuću, zgrabi svoj ogrtač i poljubi mamu za rastanak. Mora da postoji neka čvršća emocionalna veza koje nismo svjesni.
Ono što znamo je da je Luka u ovo poglavlje uključio nekoliko aluzija na starosaveznog proroka Iliju. Kada je Herod Antipa razmišljao o tome ko bi Isus mogao biti, jedna od opcija je bio povratak Ilije (Luka 9:8) – osjećaj koji su imali neki od ljudi (Luka 9:19). Kada je Isus odveo Petra, Jakova i Jovana na vrh planine da otkriju njegovu slavu, Mojsije i Ilija su ga tamo sreli (Luka 9:30). U stvari, Luka pominje ili aludira na Iliju više od deset puta od Luke 4:25 do kraja ovog poglavlja.
U ovom slučaju, Isus i taj čovjek liče na Ilijin poziv Eliši. Razlika je u tome što je Ilija pustio Elišu da se oprosti od svoje porodice. Eliša je žrtvovao volove, skuvao meso i priredio gozbu za narod. Tek tada je Eliša slijedio Iliju (1. Kraljevima 19:19-21). Isusove snažne riječi mogu predstavljati činjenicu da je njegova misija važnija i hitnija čak i od Ilijine. Ili, kao i kod drugih odgovora, to bi mogao biti način da odvratite nekoga ko jednostavno želi izgovor da kaže, „ne, hvala“. I zaista, u svim navedenim slučajevima, ovo jesu izgovori iako djeluju veoma argumentovano. Sledbeništvo za Isusom je uvijek kontrakulturno i u nesaglasju sa prioritetima ovog svijeta.
Lukina poenta nije da ovaj jadnik nije dobio priliku da se oprosti od svoje porodice. Istina je da oni koji se osvrnu na povratak svom starom načinu života pokazuju znakove da „hramaju“ na obje strane. A to je nešto što nije prihvatljivo u službi Bogu i Hristu.
Luka pokazuje da je slijeđenje Isusa najozbiljnija obaveza. Ne možemo se osvrtati na prošlost; moramo da pazimo na naš rad i kuda će nas odvesti u budućnosti. Isusov komentar o osvrtanju unazad odražava modernu poslovicu: „voziš gdje gledaš“. Osoba koja upravlja vozilom ima tendenciju da zanosi kada skrene pogled s puta ispred sebe. Ako neko ore njivu i gleda unazad, prirodno će se okrenuti, a ne orati u ravnim redovima. Isus želi da čovjek gleda pravo naprijed i ostavi svoj stari život iza sebe. Svjetovni život iza nas je samo ćorsokak, bez obzira na „dostignuća“ – život obraćenog sledbeništva Hrista je put koji ima budućnost, kako god i koliko god težak nam se sada činio!
Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.