Uopšteno, oko shvatanja 144.000 pomenutih u Otkrivenju 7:3-8, 14:1, 3-5 postoji cijela zbrka u vjerskom svijetu. Jedni ovaj broj smatraju simboličnim, a drugi doslovnim.
Jehovini svjedoci vjeruju da će tačno 144.000 vjernih hrišćana od Pedesetnice 33. godine nove ere do danas uskrsnuti na nebo kao besmrtna duhovna bića kako bi proveli vječnost s Bogom i Hristom. Oni vjeruju da će 144.000 (koje smatraju sinonimom za „malo stado“ iz Luke 12:32 ) služiti s Hristom kao kraljevi-sveštenici hiljadu godina, dok će svi ostali ljudi koje je Bog prihvatio („druge ovce“ iz Jovana 10:16, sastavljene od „velikog mnoštva“ iz Otkrivenja 7:9,14 i uskrslih „pravednika i nepravednika“ iz Djela apostolskih 24:15), dobiti priliku da žive vječno u obnovljenom raju na zemlji. U 2024. godini, oko 23.200 Svjedoka širom svijeta tvrdilo je da su dio pomazanog „ostatka“ od 144.000. Članovi „teokratskog“ Upravnog tijela koji vrše autoritet poučavanja nad Jehovinim svjedocima širom svijeta tvrde da su među 144.000 pomazanih i takođe sebe kao grupu smatraju vjernim i razboritim slugom iz Mateja 24:45 i Luke 12:42.
Crkva Isusa Hrista svetaca poslednjih dana (Mormoni) vjeruje da se pečat 144.000 odnosi na visoke sveštenike, zaređene u sveti red Božji, da upravljaju vječnim evanđeljem; „jer su to oni koji su zaređeni iz svakog naroda, plemena, jezika i naroda, od strane anđela kojima je data moć nad narodima zemlje, da dovedu sve koji će doći u crkvu Prvorođenog.“[1]
Kod modernih adventista sedmog dana mišljenja su različita. Dok jedni tvrde da je broj doslovan, druga, liberalnija struja, dokazuje da je simboličan.
Elen G. Vajt, za koju Crkva adventista sedmog dana vjeruje da je božanski nadahnuta i da ispravlja netačna tumačenja Svetog pisma, tvrdila je da su 144.000 iz Otkrivenja adventisti koji će proći kroz Vrijeme nevolje – nešto što je tvrdila da je bilo neizbježno za tu generaciju, ali se nije dogodilo. U svojoj prvoj viziji, ona je ne samo tvrdila da joj je pokazan dan i čas Isusovog dolaska, već da su 144.000 „živi sveci“ kojima je posebno dat dan i čas Hristovog povratka, misleći na njihovo malo stado u to vrijeme.
Skolastički izvori unutar adventizma, poput Adventističkog biblijskog istraživačkog instituta, pokušali su umanjiti značaj ovih riječi i tvrditi da gospođa Vajt nikada nije dala konačnu izjavu o tome ko su 144.000, već se odlučila za simbolično shvatanje tih 144.000 – izjednačavajući ih s onima koji će živjeti prilikom Drugog Hristovog dolaska.
Ovo potpuno ignoriše njene vrlo jasne izjave na početku gdje je tvrdila da joj je pokazano da je 144.000 – njihovo malo stado u to vrijeme – dobilo dan i čas Hristovog povratka i da su oni ti koje brojka 144.000 predstavlja. Ovo je tipično shvatanje za sekte i kultove – da sebe vide kao odabranih 144.000 a sve ostale u kategoriji „Vavilon“. Religijski kultovi iz 19. vijeka su svoje obmanute sledbenike ubijedili da jedino oni posjeduju istinu i da su oni specijalni izabrani Božji narod. Preokret u prvobitnom učenju, uprkos tome što je Elen tvrdila da je ove informacije primila od samog Boga, morao se dogoditi jer očigledno nisu vidjeli Vrijeme nevolje kao što su mnogi njihovi pioniri tvrdili da hoće – poput Eleninog muža, Džejmsa Vajta, koji je 1849. godine tvrdio da će uskoro proći kroz vrijeme nevolje. Ovo se u to vrijeme smatralo „sadašnjom istinom“, obavezujućom za adventiste.
Uspostavljeno učenje Elen Vajt u kasnijoj knjizi „Velika borba“
Vizije gospođe Vajt o „vremenu pečaćenja“ pružaju nedvosmislen dokaz (jedan od mnogih) da nije prošla testove proroka. To je očigledno u učenju Elen Vajt o vremenu pečaćenja, kako je napisano u njenoj značajnoj knjizi, Velika borba:
„Kada se na ljude stavi konačni test, tada će se povući granica između onih koji služe Bogu i onih koji Mu ne služe. Dok će poštovanje lažne subote u skladu sa zakonom države, suprotno četvrtoj zapovijesti, biti priznanje odanosti sili koja je u suprotnosti s Bogom, poštovanje prave subote, u poslušnosti Božjem zakonu, dokaz je odanosti Stvoritelju. Dok jedna klasa, prihvatajući znak pokornosti zemaljskim vlastima, prima žig zvijeri, druga, birajući znak odanosti božanskom autoritetu, prima Božji pečat.“[2]
„Anđeo koji se vraća sa zemlje objavljuje da je njegovo djelo završeno; poslednji ispit je donesen na svijet i svi koji su dokazali da su vjerni božanskim propisima primili su ‘pečat živoga Boga’. Tada Isus prestaje sa svojim posredovanjem u nebeskom svetilištu.“[3]
Obratite pažnju na pet tačaka koje gospođa Vajt iznosi u tom pasusu:
- „Konačni test“ uključuje izbor poštovanja subote umjesto lažnog šabata koji nameće vlada.
- „Konačni test“ je tek bio u budućnosti kada je Velika borba objavljena 1911. godine. Gospođa Vajt piše u budućem vremenu rekavši: „Kada se donese konačni test…“
- Oni koji su „zapečaćeni“ moraju „dokazati“ svoju odanost Bogu tako što će odlučiti da slijede Božje zakone, a ne zakone države.
- „Božji pečat“ se daje onima koji prođu „konačni test“ odabirom Božje subote umjesto nedjelje koju nameće država.
- Da bi se primio „Božji pečat“, osoba mora proći „konačni test“. Stoga, pečaćenje nije moglo početi prije 1911. godine, jer „konačni test“ još nije došao do 1911. godine.
Kao dodatni dokaz, gospođa Vajt je smatrala da će se pečaćenje dogoditi u budućnosti kada je 1889. godine napisala da će djeca Božja biti zapečaćena „uskoro“:
„Uskoro će svako ko je Božje dijete imati Njegov pečat stavljen na sebe. Oh, kad bi se stavio na naša čela! Ko može podnijeti pomisao da će biti zaobiđen kada anđeo izađe da zapečati Božje sluge na njihovim čelima?“[4]
Zapečaćenih 144.000
U Velikoj borbi, gospođa Vajt na sledeći način navodi specifične karakteristike 144.000:
„Na kristalnom moru pred prijestolom, tom staklenom moru kao pomiješanom s vatrom – tako blistavom od Božje slave – okupljena je grupa [1] koja je ‘zadobila pobjedu nad zvijeri i nad likom njenim, i nad žigom njenim, i nad brojem imena njenog’. S Jagnjetom na gori Sion, ‘imajući harfe Božje’, stoje sto četrdeset i četiri hiljade koji su otkupljeni između ljudi; i čuje se, kao zvuk mnogih voda i kao zvuk velike grmljavine, ‘glas svirača koji sviraju svoje harfe’. I pjevaju ‘novu pjesmu’ pred prijestolom, pjesmu koju niko ne može naučiti osim sto četrdeset i četiri hiljade. To je pjesma Mojsija i Jagnjeta – pjesma oslobođenja. Niko osim sto četrdeset i četiri hiljade ne može naučiti tu pjesmu; jer je to pjesma njihovog iskustva – iskustva kakvo nijedna druga grupa nikada nije imala. ‘Ovo su oni koji slijede Jagnje kuda god Ono ide.’ Oni, budući da su [2] preneseni sa zemlje, među živima, smatraju se ‘prvinama Bogu i Jagnjetu’. Otkrivenje 15:2, 3; 14:1-5. [3] ‘Ovo su oni koji su došli iz velike nevolje;’ prošli su kroz vrijeme nevolje kakve nikada nije bilo otkako postoji narod; [4] izdržali su vrijeme muke Jakovljeve nevolje; [5] stajali su bez posrednika kroz konačno izlivanje Božjih sudova…. [6] Vidjeli su zemlju opustošenu glađu i kugom, sunce koje ima moć da prži ljude velikom vrućinom, a i sami su izdržali patnju, glad i žeđ.“[5]
Iz navedenog, 144.000 (onih koji su primili Božji Pečat) mogu se identifikovati po sledećih šest karakteristika:
- Ostvarili su pobjedu nad „Žigom zvijeri“
- Bili su živi i preobraženi prilikom Isusovog povratka
- Prošli su kroz vrijeme velike nevolje
- Prošli su kroz „vrijeme muke Jakovljeve“
- Stajali su bez posrednika
- Proživjeli su poslednje Božje sudove na zemlji
Očigledno je da niko ko je živio u 19. vijeku nije prošao kroz nijedno od tih iskustava. Niko nije bio preobražen prilikom Drugog dolaska, prošao kroz vrijeme nevolje, stajao bez posrednika ili preživio poslednje sudove. Čak se ni Žig zvijeri još nije manifestovao, prema Elen Vajt, koja je 1899. godine napisala:
„Niko još nije primio žig zvijeri. Vrijeme kušnje još nije došlo. U svakoj crkvi postoje pravi hrišćani, ne izuzimajući ni rimokatoličku zajednicu. Niko nije osuđen dok ne dobije svjetlo i ne vidi obavezu četvrte zapovijesti. Ali kada se objavi uredba kojom se provodi lažni šabat i glasni poklič trećeg anđela upozori ljude protiv obožavanja zvijeri i njenog lika, granica će biti jasno povučena između lažnog i istinitog. Tada će oni koji i dalje nastavljaju s prestupom primiti žig zvijeri.“[6]
Dakle, jasno je da niko u 19. vijeku nije bio ni zapečaćen ni dio tih 144.000.
Zbrka i kontradikcije
Godine 1911., proročica je vjerovala da vrijeme pečaćenja tek dolazi. Ipak, njene vizije od prije 62 godine slikaju sasvim drugačiju sliku. U 1840-ima, vjerovala je da je vrijeme pečaćenja već u punom jeku:
„Sotona sada koristi svaku metodu u ovom vremenu pečaćenja kako bi odvratio umove Božjeg naroda od sadašnje istine o pečaćenju, i kako bi ih naveo da se pokolebaju. Vidjela sam pokrivač koji je Bog navukao na svoj narod, da ih zaštiti u vrijeme nevolje; i svaka duša koja je bila odlučna za istinu i čista srca, trebala je biti pokrivena pokrivačem Svemogućeg Boga.“[7]
„Vidjela sam da Sotona na ove načine djeluje kako bi odvratio, prevario i odvukao Božji narod, upravo sada u ovom vremenu pečaćenja.“[8]
U januaru 1849. godine, porodica Vajt je objavila pamflet pod naslovom „Onima koji primaju pečat živog Boga“. To je sadašnje vrijeme, što ukazuje na radnju koja se trenutno odvija. Nije buduće vrijeme. Buduće vrijeme bi bilo: „Onima koji će primiti pečat…“ U tom pamfletu, gospođa Vajt je napisala da nisu samo u vremenu pečaćenja, već da se bliže kraju perioda pečaćenja:
„Vrijeme pečaćenja je vrlo kratko i uskoro će se završiti. Sada je vrijeme da učvrstimo svoj poziv i izbor, dok četiri anđela drže četiri vjetra.“[9]
U martu 1849. godine, gospođa Vajt je jasno napisala da su u procesu pečaćenja:
„Vidjela sam da Sotona na ove načine djeluje kako bi odvratio, odvukao i prevario Božji narod upravo sada, u ovom vremenu pečaćenja.“[10]
Gospođa Vajt je čak otišla toliko daleko da je identifikovala neke od onih koji su primili Božji pečat tokom vremena pečaćenja…
„Vidjela sam da je ona [gospođa Hejstings, koja je upravo umrla] zapečaćena i da će izaći na Božji glas i stati na zemlju, i biti sa 144.000. Vidjela sam da ne trebamo tugovati za njom; ona će počivati u vrijeme nevolje.“[11]
Kasnije je napisala da su neki od starijih muškaraca u crkvi imali „Božji pečat“ na sebi:
„Na našoj zemlji žive ljudi koji su prešli osamdeset godina. Prirodne posljedice starosti vide se u njihovoj slabosti. Ali oni vjeruju Bogu, i Bog ih voli. Božji pečat je na njima i biće među onima za koje je Gospod rekao: ‘Blago mrtvima koji umiru u Gospodu.’“[12]
U svojoj knjizi „Pečat živog Boga“, objavljenoj 1849. godine, Džozef Bejts citira viziju koju je Elen Vajt imala o vremenu pečaćenja. U ovoj viziji gospođa Vajt tvrdi da „nisu svi“ sveti još zapečaćeni, implicirajući da su neki već zapečaćeni:
„Anđeli drže vjetrove. Bog je taj koji obuzdava sile. Anđeli ih nisu pustili, jer nisu svi sveti zapečaćeni. Vrijeme nevolje je počelo. Počelo je. Razlog zašto četiri vjetra nisu puštena je taj što nisu svi sveti zapečaćeni. To [nevolja] se sve više povećava; ta nevolja nikada neće prestati dok se zemlja ne riješi zlih. Pa, oni [vjetrovi] su taman spremni da duvaju. Postoji zabrana jer sveti nisu svi zapečaćeni.“[13]
Pismo Vilijama K. Vajta o 144.000
„Sada se postavlja pitanje: Da li je sestra Vajt učila da će oni koji su umrli u poruci od 1844. godine i za koje se kaže: ‘Blago mrtvima koji umiru u Gospodu od sada pa nadalje’, biti članovi 144.000?
Mogu te uvjeriti, brate moj, da je ovo bilo vjerovanje i učenje Elen G. Vajt. Mnogo puta sam je čuo kako daje izjave u tom smislu, a posjedujem i pismo bratu Hejstingsu koje se spominje na stranici 237 knjige ‘Životni događaji’ u kojem ona jasno kaže da će njegova supruga, koja je nedavno umrla, biti članica 144.000.
U pismu koje je nedavno primljeno od brata iz Renoa, Nevada, spominje se izjava iz knjige starješine Lafborova koja se nalazi na 29. stranici u kojoj se navodi da je sestra Vajt rekla: ‘Oni koji su umrli u vjeri biće među 144.000. Po tom pitanju sam jasna.’
I svjedočim, brate moj, da je to u savršenom skladu s njenim spisima, njenim izrekama i njenim učenjima tokom godina njene službe.“[14]
Prestanite mi tražiti da to objašnjavam!
Nema sumnje da je gospođa Vajt iz svojih vizija učila da je pečaćenje bilo u toku do 1850. godine.
Pa ipak, 1911. godine, ona opisuje pečaćenje kao budući događaj, aktivnost koja se odvija u vrijeme „konačne probe“. Može li išta biti više zbunjujuće?
Iako većina adventista sedmog dana vjerovatno nije bila svjesna ranijih izjava gospođe Vajt, očigledno je bilo nekih koji su primijetili neslaganje, jer se gospođa Vajt kasnije žalila na upite koje je dobijala o toj temi:
„Pisma će stizati s pitanjima o pečaćenju Božjeg naroda, ko će biti zapečaćen, koliko će ih biti, i drugim znatiželjnim pitanjima. Mislim da im moramo reći da čitaju i govore o stvarima koje su jasno otkrivene. U Riječi imamo ohrabrenje da ćemo, ako ponizno hodamo s Bogom, primiti pouku. Ali znatiželju ne treba podsticati.“[15]
Možda je jedno od tih „radoznalih pitanja“ koje gospođa Vajt nije mogla objasniti bilo kako je pečaćenje započelo 1849. godine, očigledno prestalo i sada je tek u budućnosti. Gospođa Vajt je očito htjela izbjeći neugodna pitanja i praviti se grbava.
Da li su Vajtovi žrtva lažnog učenja Džozefa Bejtsa?
Nakon Razočarenja iz 1844. godine, Džozef Bejts je izmislio ideju da su adventisti u sedmogodišnjem periodu testiranja istine o suboti. Taj sedmogodišnji period trebao je završiti u jesen 1851. godine s povratkom Hrista. Neko vrijeme, Vajtovi su bili uhvaćeni u ovoj zabludi, ali do kraja avgusta 1851. godine bilo je očigledno da se Hrist ne vraća, a Džejms je priznao da je to lažno učenje:
„Dobro je poznato da su neka braća učila da će se veliko djelo spasenja za ostatak, kroz posredovanje našeg velikog Prvosveštenika, završiti za sedam godina od završetka 2300 dana, u jesen 1844. Neke koji su tako poučavali veoma cijenimo i volimo ‘vatreno’ kao braću, i osjećamo da nam priliči da budemo spori da kažemo bilo šta što bi povrijedilo njihova osjećanja; ipak, ne možemo se suzdržati od navođenja nekih razloga zašto ne dobijamo to vrijeme.“[16]
Džejms je zatim dodao: „Sada smo nedvosmisleno u vremenu čekanja.“[17]
Primijetite kako su se „nadahnuti“ spisi Elen Vajt promijenili nakon što je Džejms dao svoju izjavu:
PRIJE 1851. – Vrijeme pečaćenja
Januar 1849. Vrijeme pečaćenja je vrlo kratko i uskoro će se završiti. – Ellen White, “To Those who are receiving the seal of the living God,” Jan. 31, 1849.
Avgust 1849. Sotona sada koristi svaku metodu u ovom vremenu pečaćenja… Vidjela sam da Sotona djeluje na ove načine kako bi odvratio pažnju, prevario i odvukao Božji narod, upravo sada u ovom vremenu pečaćenja. – Ellen White, The Present Truth, Aug. 1, 1849.
POSLIJE 1851. – Vrijeme čekanja
1864. Bili smo, i još uvijek jesmo, u vremenu strpljivog čekanja. – Ellen White, Spiritual Gifts Volume 4b (1864), 151.
1876. U vremenu smo čekanja… – Ellen White, Testimonies for the Church vol. 4 (1876-1881), 123.
1883. U vremenu smo čekanja… – Ellen White, The Review and Herald, Jan. 9, 1883.
1885. Evo nas u vremenu čekanja… – Ellen White, The Review and Herald, Aug. 18, 1885.
1910. U vremenu smo čekanja… – Ellen White, The Gospel Herald, Aug. 1, 1910.
Uostalom, čija je to krivica?
Na kraju je izmišljen razlog kako je pečaćenje moglo započeti 1840-ih, a zatim prestati i sada biti tek budućnost. Je li to bila krivica proročice? Je li pogriješila? Je li njena vizija bila lažna? Ne, naravno da nije! Nije bila njena krivica. Bila je krivica adventističkog naroda! Oni su bili krivi! Koliko god to apsurdno zvučalo, gospođa Vajt je prebacila krivicu za svoj neuspjeh na jadni adventistički narod:
„Da je Božji narod hodio po Njegovom savjetu, Božje djelo bi napredovalo, poruke istine bi bile prenesene svim ljudima koji žive na cijeloj zemlji. Da je Božji narod vjerovao u Njega i bio vršilac Njegove riječi, da su držali Njegove zapovijesti, anđeo ne bi doletio nebom s porukom za četiri anđela koji su trebali pustiti vjetrove da duvaju na zemlju vičući: Zaustavite, zaustavite četiri vjetra da ne duvaju na zemlju dok ne zapečatim sluge Božje na njihovim čelima. Ali budući da su ljudi neposlušni, nezahvalni, nesveti, kao što je bio drevni Izrael, vrijeme je produženo da svi čuju poslednju poruku milosti proglašenu jakim glasom. Gospodnje djelo je ometeno, vrijeme pečaćenja odgođeno.“[18]
Eto ga. Haos tokom pečaćenja je u potpunosti zbog adventista. Možda nisu dali dovoljno desetaka i priloga. Možda nisu uspjeli kupiti dovoljno knjiga Elen Vajt da bi ih dali svojim susjedima. Bez obzira na razlog, Bog je morao zaustaviti pečaćenje usred procesa, pozvati svoje anđele nazad sa njihovog zadatka pečaćenja i odgoditi događaj za kasniji datum. Zvuči zbunjujuće? U pravu ste. Jeste.
Povrh toga, ako je ova izjava gđe Vajt tačna, to bi impliciralo da su adventisti sedmog dana najbolje stajali u vrijeme potpunog mileritskog ludila, dok su vjerovali u „zatvorena vrata“ i da se niko iz „cijelog zlog svijeta koji je Bog odbacio“ ne može više obratiti, a „podbacili“ su kad su se stabilizovali, počeli uvoditi zdravije doktrine i propovijedati poruku svijetu.
Apostol s istinskim duhovnim darom to je najbolje rekao:
„Jer Bog nije uzrok zbrke.“ (1. Korinćanima 14:33).
DODATAK: KOLIKO USKRSENJA IMA PREMA ELEN VAJT?
Upravo ovi proročki promašaji u ranoj fazi njene službe, prinudili su Elen Vajt da mijenja poglede na uskrsenje.
„Gledao je u grobove usnulih svetaca, zatim je podigao oči i ruke prema nebu i povikao: Probudite se! Probudite se! Probudite se! Vi koji spavate u prašini i ustanite! Tada je nastao snažan zemljotres. Grobovi su se otvorili i mrtvi su izašli odjeveni u besmrtnost. 144.000 je vikalo: Aleluja! dok su prepoznavali svoje prijatelje koje je smrt otrgnula od njih, i u istom trenutku smo se promijenili i zajedno s njima uzdigli u susret Gospodu u zraku. Svi smo zajedno ušli u oblak i sedam dana smo se uzdizali do staklenog mora, kada je Isus donio krune i svojom desnom rukom ih stavio na naše glave.“[19]
Zapazite iz gornjeg citata da 144.000 (oni koji će biti živi kada se Isus vrati) prepoznaju svoje prijatelje među opštim uskrsenjem pravednika. Ovo je važno. Zapamtite ovo.
Elen Vajt je nešto kasnije napisala:
„Potpuno se slažem s tobom da će biti dva doslovna uskrsenja, u razmaku od hiljadu godina. Takođe se slažem s tobom da se nova zemlja neće pojaviti sve dok zli mrtvi ne budu uskrsnuti i uništeni, na kraju hiljadu godina… Vidjela sam da je Sotona ‘pušten iz svog zatvora’ na kraju hiljadu godina, baš u vrijeme kada su zli mrtvi uskrsnuli; i da ih je Sotona prevario navodeći ih da vjeruju da mogu uzeti Sveti grad od svetaca… Vidjela sam da su svi pravednici mrtvi uskrsnuli glasom Sina Božjeg, pri prvom uskrsenju; i svi koji su uskrsnuli pri drugom uskrsenju spaljeni su i prestali postojati.“[20]
Molimo vas da iz gornjeg citata zapamtite da postoje samo „dva“ uskrsenja.
Desetak godina kasnije, 1858. godine, Elen piše da zli bivaju uskrsnuti nakon što su se Isus i Novi Jerusalim nastanili na zemlji:
„Došlo je do snažnog zemljotresa. [1] Grobovi su se otvorili, a oni koji su umrli u vjeri pod porukom trećeg anđela, držeći subotu, izašli su iz svojih prašnjavih postelja, proslavljeni, da čuju savez mira koji je Bog trebao sklopiti s onima koji su se držali njegovog zakona…. [2] Zemlja se snažno zatresla dok je glas Sina Božjeg pozivao usnule svete…. Nakon što je sud zlih mrtvih bio završen, na kraju hiljadu godina, Isus je napustio Grad, a za njim je krenula pratnja anđeoske vojske. Sveci su takođe pošli s njim. Isus se spustio na veliku i moćnu planinu, koja se, čim su je njegove noge dodirnule, razdvojila i postala silna ravnica. Tada smo pogledali gore i vidjeli veliki i lijepi Grad, s dvanaest temelja, dvanaest vrata, po tri sa svake strane, i anđelom na svakim vratima. Povikali smo: Grad! Veliki Grad! Silazi od Boga s neba! I siđe u svoj svojoj raskoši i blistavoj slavi i smjesti se u silnu ravnicu koju mu Isus pripremi… Tada Isus i sva sveta pratnja anđela i svi otkupljeni sveci napustiše Grad. Sveti anđeli okružiše Isusa i ispratiše ga na putu, a pratnja otkupljenih svetaca slijeđaše ga. [3] Tada Isus u strašnoj, zastrašujućoj veličanstvenosti pozva zle mrtve; i dok su izlazili s istim slabim, bolesnim tijelima koja su otišla u grob, kakav prizor! kakav prizor! Pri prvom uskrsenju svi su izašli u besmrtnom cvatu; ali pri drugom, znakovi prokletstva vidljivi su na svima. Kraljevi i plemići zemlje izlaze sa prostacima i niskima, učeni i neuki zajedno. Svi gledaju Sina Čovječjega; i oni isti ljudi koji su prezirali i ismijavali Isusa, i udarali ga trskom, i koji su stavili krunu od trnja na njegovo sveto čelo, gledaju ga u svoj njegovoj kraljevskoj veličanstvenosti. Oni koji su pljuvali po njemu u času njegovog suđenja, sada se okreću od njegovog prodornog pogleda i od slave njegovog lica. Oni koji su mu zabijali eksere kroz ruke i noge, sada gledaju tragove njegovog raspeća. Oni koji su mu zabili koplje u bok, vide tragove svoje okrutnosti na njegovom tijelu. I znaju da je on upravo Onaj kojeg su razapeli i ismijavali u njegovoj umirućoj agoniji. A onda se čuje jedan dugi, produženi jauk agonije, dok bježe da se sakriju od prisustva Kralja kraljeva i Gospodara gospodara.“[21]
Sada imamo tri uskrsnuća:
- Pravednici koji su umrli u poruci trećeg anđela
- Ostatak pravednika
- Zli na kraju 1000 godina
Zašto je novo uskrsenje dodato 1858. godine? Zato što je gospođa Vajt napravila veliku grešku. U izdanju knjige „Sadašnja istina“ od 1. avgusta 1849. godine, gospođa Vajt je naznačila da su u „vremenu pečaćenja“. Godine 1850. gospođa Vajt je napisala:
„Vidjela sam da je ona [gospođa Hejstings] zapečaćena i da će izaći na glas Božji i stati na zemlju, i da će biti sa 144.000. Vidjela sam da ne trebamo tugovati za njom; ona će se odmoriti u vrijeme nevolje.“[22]
Početkom 1850-ih, porodica Vajt se suočila s velikom dilemom. Tvrdili su da je pečaćenje već u toku, ali „zapečaćeni“ ljudi su počeli umirati! Ali 1847. godine, u „Riječi malom stadu“, gospođa Vajt je rekla da će 144.000 svjedočiti kako Bog poziva pravednike iz njihovih grobova! Vidite li dilemu? Kako mrtvi ljudi mogu svjedočiti uskrsnuću mrtvih? Pa, jedini izlaz iz dileme bio je stvaranje trećeg, posebnog uskrsenja – iako je 1847. godine rekla da postoje samo dva uskrsenja!
Evo još jednog problema! Sjećate li se „prijatelja“ iz prvog citata? Godine 1845., gospođa Vajt je rekla da je 144.000 prepoznalo svoje prijatelje u uskrsenju pravednika. Sada, evo još jedne dileme! Ako su svi oni koji su umrli u vjeri u poruku trećeg anđela uskrsnuli prije uskrsnuća pravednika, ko su onda ti „prijatelji“ tih 144.000? Pa, kažete, to moraju biti prijatelji koji nisu vjerovali u poruku trećeg anđela. Pa, to predstavlja još veći problem, jer je poruka trećeg anđela navodno probna istina, a oni koji je odbacuju su izgubljeni. Dakle, ko su ti prijatelji tih 144.000 i zašto su uskrsnuli ako nisu prihvatili poruku trećeg anđela? Možda nikada nećemo saznati…
Stvari postaju još više zbunjujuće 1884. godine:
„Grobovi se otvaraju i ‘mnogi od onih koji spavaju u prahu zemnom’ ‘bude se, neki na vječni život, a neki na sramotu i vječni prezir.’ [DAN. 12:2.] Svi koji su umrli u vjeri pod porukom trećeg anđela izlaze iz groba proslavljeni, da čuju Božji savez mira s onima koji su se držali njegovog zakona. ‘I oni koji su ga proboli’, oni koji su se rugali i ismijavali Hristove samrtne muke, i najžešći protivnici njegove istine i njegovog naroda, uskrsnuli su da ga vide u njegovoj slavi i da vide čast ukazanu odanim i poslušnim… Usred podrhtavanja zemlje, bljeska munja i tutnjave gromova, glas Sina Božjeg poziva usnule svece. On gleda na grobove pravednika, a zatim podiže ruke prema nebu i viče: ‘Probudite se, probudite se, probudite se, vi koji spavate u prahu, i ustanite!’ Širom zemlje, mrtvi će čuti taj glas, a oni koji čuju, živjeće. I cijela će zemlja odjekivati od koraka ogromne vojske svakog naroda, plemena, jezika i ljudi. Iz tamnice smrti izlaze, odjeveni u besmrtnu slavu, vičući: ‘O smrti, gdje ti je žalac? O grobe, gdje ti je pobjeda?’ [1. KOR. 15:55.] I živi pravednici i uskrsli sveti ujedinjuju svoje glasove u dugom, radosnom pokliču pobjede…
Na kraju hiljadu godina, Hrist se ponovo vraća na zemlju. Prati ga vojska otkupljenih, a prati ga i svita anđela. Dok silazi u strašnoj veličanstvenosti, naređuje zlim mrtvima da ustanu kako bi primili svoju sudbinu. Oni izlaze, moćna vojska, bezbrojna kao pijesak morski.“[23]
Sada imamo četiri uskrsnuća:
- Pravednici koji su umrli u poruci trećeg anđela
- Zli koji su proboli Isusa biće uskrsnuti prilikom Drugog dolaska
- Ostatak pravednika
- Zli na kraju 1000 godina
Napomena: Uskrsenje zlih na kraju 1000 godina mora uključivati i one koji su uskrsnuli prilikom Hristovog Drugog dolaska da svjedoče Njegovom povratku. Stoga, ta grupa zlih uskrsava dva puta i umire tri puta – svojom prvobitnom smrću, smrću nakon prvog uskrsenja prilikom Drugog dolaska i konačnom smrću nakon drugog uskrsenja. Čini se da ovo protivrječi Poslanici Jevrejima: „I kao što je ljudima određeno jednom umrijeti, a poslije toga sud.“ (Jevrejima 9:27)
Sve do 1884. godine, gospođa Vajt je više puta opisivala agoniju onih koji su proboli Hrista kao nešto što će se dogoditi kada budu uskrsnuti iz mrtvih na kraju 1000 godina. Međutim, 1884. godine otkrivamo da oni koji su proboli Hrista uskrsavaju u posebnom uskrsenju prije ostalih pravednika!
Do 1889. godine, gospođa Vajt je, čini se, opet promijenila mišljenje o ovome:
„Svako ljudsko biće koje je sišlo u grob ponovo će se pojaviti. Starci koji su potonuli pod ruku smrti s teretom godina na sebi, muževnost u naponu snage, mladost u ranom cvatu života i malo dijete – svi će se probuditi i otresti okove groba. Ali neće se svi probuditi u vječni život. ‘Ko god nije nađen zapisan u knjizi života, bačen je u ognjeno jezero.’“[24]
Zaključićemo sa jednom značajnom izjavom gđe Vajt:
„Ono što sam napisala je ono što mi je Gospod naredio da napišem. Nisam dobila upute da mijenjam ono što sam poslala…. Direktna linija istine koja mi je predstavljena kada sam bila samo djevojčica, jednako je jasno predstavljena i sada.“[25]
„Direktna linija istine“?
______________________
[1] “Doctrine and Covenants, 77”. www.churchofjesuschrist.org.
[2] Ellen White, Great Controversy, 605.
[3] Ibid., 614.
[4] Ellen White, SDA Bible Commentary, vol. 7, 969, 970 (1889).
[5] Ellen White, Great Controversy, 649.
[6] Ellen White, Evangelism, 234-235.
[7] Ellen White, The Present Truth, August 1, 1849.
[8] Ibid.
[9] Ellen White, “To Those who are Receiving the Seal of the Living God”, January 31, 1849.
[10] Ellen White, Manuscript 1, 1849, para. 8.
[11] Ellen White, Letter 10, 1850, Selected Messages, book 2, 263.
[12] Ellen White, SDA Bible Commentary, vol. 7, 982.
[13] Ellen White as quoted by Joseph Bates in A Seal of the Living God, 25, 26.
[14] W. C. White letter, April 18, 1929.
[15] Ellen White, S.D.A. Bible Commentary vol. 7, 918.
[16] James White, Review and Herald, Aug. 19, 1851.
[17] Ibid. See Ellen G. White: The Early Years Volume 1 – 1827-1862, By Arthur L. White (1985), 209.
[18] Ellen White, Letter 106, 1897. Released by the Ellen G. White Estate Washington, D. C. March 12, 1986. Entire Letter. Manuscript Releases vol. 15, 292-293.
[19] Ellen G. Harmon, The Day-Star, “Letter from Sister Harmon, Portland, Me., Dec. 20, 1845”, January 24, 1846.
[20] Ellen G. White, Word To the Little Flock, pp. 11-12, 1847.
[21] – Ellen G. White, Spiritual Gifts, vol. 1, pp. 205,208,212-215.
[22] Ellen G. White, Selected Messages, Vol. 2, p. 263.
[23] Ellen G. White, The Great Controversy, pp. 454, 458, 463, 476.
[24] Ellen G. White, Bible Echo, Jan. 15, 1889.
[25] Ellen G. White, Review and Herald, Jan. 26, 1905.
