Mladić, stolar u ranim dvadesetim godinama, koji je nedavno radio na stepeništu u mojoj kući, oprezno me pogledao. „Dobro onda,“ rekao je, „koliko mislite da je zemlja stara?“
Znao sam da nije imao hrišćanski odgoj, nije znao ništa o Bibliji i da je bio temeljno „evolucioniran“ u školi. Upravo sam mu pričao o svom radu u službi Stvaranja, i bio je vrlo radoznao. Ali kada je postavio svoje pitanje o starosti Zemlje, moj unutrašnji odgovor je bio: „Oh, evo ga.“
Znajući kako su ljudi u našoj kulturi indoktrinirani vjerovanjem u Zemlju staru milionima godina, pripremio sam se za uobičajeno nepovjerljivo odbijanje kada sam rekao ono u šta sam zaista vjerovao: „Stara je samo nekoliko hiljada godina – manje od 10.000, vjerovatno oko 6.000 godina ili tako nešto.“
Na moje iznenađenje, rekao je: „To je dobro.“
„Zašto?“ izvalio sam.
„Zato što sam,“ odgovorio je, „uvijek mislio da izgleda mlado.“
Razmišljajući o ovom događaju kasnije, shvatio sam da je moja vlastita reakcija (pomalo me oduševila) pokazala da, koliko god bilo snažno moje uvjerenje u biblijski zapis, i koliko god jaki bili neki dokazi o nedavnom stvaranju, na mene su nesvjesno uticale ideje da zemlja, iako mlada, izgleda staro.
U stvari, postoji mnogo hrišćana koji čvrsto vjeruju u Bibliju koji razmišljaju na taj način. Čak i u „košer“ kreacionističkoj literaturi ponekad postoje pokušaji da se objasni zašto Zemlja ima „izgled starosti“ – tj. izgleda staro.
Ali u stvari, lako je pokazati da to ne može biti istina. Čak i da je Zemlja zaista stara milione ili milijarde godina, ne bi se moglo reći da je „izgledala staro“ – da bi jedan kratki pogled na slojeve stijena i kanjone samo „viknuo“, „Stara Zemlja!“. Da bih opravdao tu tvrdnju, ne moram čak ni da ulazim u sofisticirane reference na moderne filozofe nauke, koji se slažu da ionako nijedna činjenica „ne govori sama za sebe“. Sve što treba da uradimo je da se sjetimo da su neki od najvećih umova koji su ikada živjeli, očevi moderne nauke – Njutn, na primjer – gledali u istu zemlju koju mi danas gledamo, a da nisu „vidjeli“ milione godina. Kao što ni mladi stolar, istinski nezavisan mislilac koji je nekako izbjegao indoktrinaciju našeg doba, nije „vidio“ milione godina.
Zemlja se vidi samo kao da „izgleda staro“ jer svi podvrgavamo dokaze nesvjesnim sistemima vjerovanja. Drugim riječima, moglo bi se reći da Zemlja ne izgleda ni staro ni mlado – sve zavisi o „naočarama vjerovanja“ kroz koje se gleda (tumači) dokaz. Ili drugačije rečeno, za mene je jednako validno da kažem, gledajući na svijet kroz „objektiv“ Biblije (a ne kroz humanističku, evolucioniranu prizmu naše kulture), da „izgleda mlado“ (tj. hiljadama, a ne milijardama godina stara).
Rezimiraćemo samo neke od dokaza koji su u skladu s mladim godinama za svijet:
1) Kontinenti prebrzo erodiraju.
Da su kontinenti stari milijardama godina, vjetar i voda bi ih višestruko erodirali. Podizanje planina i drugi procesi „recikliranja“ nisu ni blizu sposobni da to nadoknade.[1]
2) Nema dovoljno helijuma u atmosferi.
Helijum, laki gas, nastaje tokom radioaktivnog alfa raspada u mineralima stijena. Brzo izmiče i ulazi u atmosferu mnogo brže nego što može pobjeći od Zemljine gravitacije.[2] Čak i da je Bog stvorio svijet bez helijuma za početak, maloj količini u atmosferi bilo bi potrebno najviše oko dva miliona godina da se akumulira. Ovo je daleko manje od pretpostavljene starosti atmosfere od 3.000 miliona godina.
3) Mnogi fosili ukazuju na to da su se morali brzo formirati i da nisu mogli trajati dugo.
a) Uobičajeni fosili.
Postoje milijarde fosilnih riba u slojevima stijena širom svijeta koje su nevjerovatno dobro očuvane. Često pokazuju netaknuta peraja i često krljušti, što ukazuje na to da su brzo zatrpane i da se stijena brzo stvrdnula. U stvarnom svijetu, mrtve ribe bivaju pohvatane u roku od 24 sata. Čak i u nekoj idealizovanoj hladnoj, sterilnoj vodi bez predatora i kiseonika, one će postati raskvašene i raspasti se u roku od nekoliko nedjelja.[3] Riba koja je brzo zakopana u sedimentu koji se ne stvrdne u roku od najviše nekoliko sedmica i dalje će biti podložna propadanju od kiseonika i bakterija, tako da osjetljive karakteristike poput peraja, krljušti itd. ne bi sačuvale svoj oblik. Brzo zakopavanje u mnogim podvodnim klizištima (strujama zamućenja) i drugim sedimentnim procesima koji prate Nojev potop objasnilo bi ne samo njihovu izvrsnu očuvanost, već i postojanje u ogromnim naslagama, koje često pokrivaju hiljade kvadratnih kilometara.
Staatliches Museum für Naturkunde, Stuttgart
b) Posebni primjeri.
Često smo predstavljali primjere koji su posebno spektakularni, kao što je majka ihtiosaura koja je očigledno „zamrznuta“ u svom okviru u procesu porođaja (slika iznad). Zatim tu su fosilne ribe koje se nalaze ili u procesu gutanja drugih riba (ispod) ili sa nesvarenom ribom netaknutom u stomaku.
4) Mnogim procesima, za koje nam je rečeno da traju milione godina, uopšte nisu potrebni takvi vremenski rasponi.
a) Formiranje uglja.
Argonne National Laboratories je pokazao da zagrijavanje drva (lignin, značajna komponenta) i gline na 150°C (prilično hladno geološki) tokom 4 do 36 sedmica, u zatvorenoj kvarcnoj cijevi bez dodatnog pritiska, stvara crni ugalj visokog kvaliteta.[4]
b) Stalaktiti i stalagmiti.
Mnogi primjeri u časopisu Creation pokazali su da se pećinski ukrasi brzo formiraju, pod pravim uslovima. Fotografija (u časopisu Creation ) je rudarski tunel u planini Isa, Kvinslend, Australija. Tunel je bio star samo 50 godina kada je snimljena fotografija.
c) Opali.
Uprkos uobičajenom učenju da su potrebni milioni godina da se formira opal, australski istraživač Len Kram dugo je uzgajao opal u svojoj dvorišnoj laboratoriji. Njegov opal (fotografija, dr. Cram) se pod elektronskim mikroskopom ne razlikuje od onog kopanog na terenu. Za ovo istraživanje dobio je počasni doktorat (od strane sekularnog univerziteta). Sve što radi je miješanje pravih uobičajenih hemikalija – bez toplote, bez pritiska i definitivno bez miliona godina.
d) Formiranje stijena i fosila.
Naučnici odavno znaju da se okamenjenost može dogoditi brzo. „Okamenjena“ kugla (fotografija, Renton Maclachlan) izložena je u „The Buried Village“, muzeju na otvorenom posvećenom erupciji planine Taravera, na Novom Zelandu. Fotografija prikazuje rolu od 8 žica za ogradu koja je za samo 20 godina postala obložena čvrstim pješčanikom, koji sadrži stotine fosilnih školjki. Okamenjeno drvo se takođe može brzo formirati pod pravim uslovima – jedan proces je čak i patentiran.[5]
Sada se pokazalo da su poznati višestruki nivoi „fosilnih šuma“ u američkom nacionalnom parku Jelouston (fotografija, Clyde Webster) nastali u jednom vulkanskom događaju.[6] Uzastopni tokovi mulja prenosili su uspravno drveće (bez većine njihovih korijena i grana) čiji potpisi u prstenovima stabla potvrđuju da su rasla u jednom trenutku.
5) Okeani nisu ni blizu dovoljno slani.
Svake godine, svjetske rijeke i podzemni potoci dodaju milione tona soli u more, a samo dio toga se vraća na kopno. Koristeći najpovoljnije moguće pretpostavke za dugovječne ljude, apsolutna maksimalna starost okeana je samo mali djelić njihove pretpostavljene starosti u milijardama godina.[7]
Uprkos nekim neizbježnim neriješenim problemima u tako složenom pitanju (pogledajte u nastavku zašto radiometrijsko datiranje nije nepogrešivo), stoga nije teško ustanoviti:
- Razumnost vjerovanja u ono što Stvoritelj svijeta kaže u svojoj Riječi, Bibliji, o tome da je svijet star hiljadama, a ne milionima ili milijardama godina.
- Činjenicu da Zemlja ne „izgleda staro“ niti „izgleda mlado“ kao takva – sve zavisi od „naočara“ kroz koje se dokazi tumače. Svi moramo biti svjesni koliko nas je naša paradigma uslovila da „vidimo“ geološke stvari kao da „izgledaju staro“.
Zemlja je stara!
Ali hajde da protegnemo svoj um još više. To se tiče načina na koji koristimo riječi kao što su „stara“ ili „mlada“ za starost Zemlje. Ja zapravo vjerujem da je Zemlja stara – veoma stara. Stara je hiljadama godina – zapravo čak nešto više od šest hiljada. Da li vas taj ugao iznenađuje? Moja poenta je da nas osvijestim kako smo dozvolili našoj kulturi da nas uslovi da mislimo da je hiljadu godina vrlo kratko vrijeme, a da „staro“ uvijek znači milione ili milijarde godina.
Zato turisti, nailazeći na „okamenjeni vodeni točak“ u Zapadnoj Australiji, začuđeno gledaju. „Trebalo je samo šezdeset godina da se ova stvar pokrije čvrstim kamenom?“ Šezdeset godina, s vodom koja nosi otopljeni krečnjak koji noću i danju kaplje na objekt, zapravo je nevjerovatno dugo vrijeme. Naša kultura, natopljena mitom o „dubokom vremenu“, nas je indoktrinirala u uvjerenje da je milion godina (nezamisliv vremenski period, u stvarnosti) samo kao „juče“.
Moramo da povratimo svoje misli iz ovog ropstva sekularnoj filozofiji (vidi: Kološanima 2:8, 2. Korinćanima 10:4–5). Biblija se slaže s ovim načinom gledanja na stvari. U 1. Dnevnika 4:22 ima referencu na ljudske zapise kao na „stara predanja“. Ali iz biblijskih genealogija je jasno da je u vrijeme pisanja ove knjige „drevno“ značilo ne više od nekih 4.000 godina — sigurno ne milijarde. Ova spoznaja stavlja stvari u perspektivu kada Sveto pismo takođe govori o „vjekovnim brdima“ (Ponovljeni zakon 33:15), „pradavnoj vodi“ rijeke (Sudije 5:21) i „prošlosti davnoj“ (Isaija 46:9). U poređenju sa životnim vijekom osobe, ove stvari su zaista drevne – stare hiljadama godina. Ideja o „milionima godina“ nigdje se ne nalazi u Bibliji.
Štaviše, prihvatanje vremenskog raspona od milijardi godina za stvaranje (veoma uobičajeno među evanđeoskim vođama) potkopava svjedočanstvo Isusa Hrista.
Sekularni vremenski okvir, od navodnog „Velikog praska“ do sada, prihvata većina ljudi u evanđeoskom hrišćanskom svijetu, iako bi poricali evoluciju. Međutim, ovo ljude stavlja na „kraj“ stvaranja. Ali na nekoliko mjesta u Bibliji, Gospod Isus Hrist jasno daje do znanja da je to pogrešno – ljudi su bili tu od početka stvaranja. To znači da svijet ne može biti star milijarde godina.
Na primjer, govoreći o braku, Isus kaže u Marku 10:6: „Ali od početka stvaranja Bog ih je načinio kao muškarca i ženu.“
U Luki 11:50-51, Isus kaže: „…da se od ovog naraštaja traži krv svih proroka koja je prolivena od postanka svijeta, od Abelove krvi sve do krvi Zaharije…“
Rimljanima 1:20 jasno se kaže da ljudi mogu jasno vidjeti Božju moć posmatrajući stvari koje se „jasno vide još od stvaranja svijeta, budući da se prepoznaju po onome što je stvoreno, tako da nemaju izgovora.“ Ne milijarde godina nakon stvaranja.
Osim toga, prihvatanje sekularnih pogleda preokreće čitavu logiku Jevanđelja, stavljajući efekte prokletstva prije Pada. Smrt, trnje, rak, patnja i krvoproliće milionima godina prije grijeha moraju se prihvatiti ako su fosili položeni prije nego što su ljudi stvoreni. Takvo razmišljanje izokreće Bibliju u glupu samoprotivrječnost, jer bi to stavilo smrt kao „poslednjeg neprijatelja“ (1. Korinćanima 15:26) u tvorevinu koju Bog naziva „veoma dobrom“ (Postanje 1:31).
Dakle, sledeći put kada čujete da neko kaže da Zemlja „izgleda staro“, možete se s poštovanjem ne složiti – ona može izgledati „staro“ gotovo koliko god želite, zavisno o tome kako tumačite činjenične dokaze kroz sistem vjerovanja u svom umu.
A ako neko kaže da je Zemlja stara – možete se složiti s njima, sve dok definišete šta podrazumijevate pod starim – ona je zaista, zaista stara, zapravo je drevna. Otkako je Bog stvorio svijet za šest stvarnih dana (nekada savršen, sada pokvaren zbog grijeha i prokletstva) prošlo je nešto više od šest cijelih milenijuma.
Dodatak: Šta je sa metodama radioaktivnog datiranja?
Činjenice:
1) SVE metode za datiranje (uključujući one koje upućuju na hiljade, a ne milijarde godina, zasnovane su na pretpostavkama – uvjerenjima, ma koliko razumno zvučale, koja ne možete dokazati, već morate prihvatiti vjerom. Na primjer:
- Pretpostavljajući koliko je određene hemikalije izvorno bilo prisutno;
- Pod pretpostavkom da nije došlo do ispiranja hemikalija u ili iz stijene vodom;
- Pod pretpostavkom da su stope radioaktivnog raspadanja ostale iste milijardama godina i više.
2) Laboratorije za radiometrijsko „datiranje“ ne mjere starost – one mjere količine hemikalija, a zatim iz toga zaključuju starost, na osnovu polaznih pretpostavki.
3) Kada se pretpostavke testiraju mjerenjem stijena poznate starosti – npr. nedavnih tokova lave – često neuspješno propadaju.[8]
4) Pokazalo se da predmeti iste starosti, testirani različitim metodama, daju „datume“ koji variraju za faktor od hiljadu.[9]
5) Činjenica da postoji određena konzistentnost radiometrijskih datiranja dijelom se objašnjava tendencijom objavljivanja samo podataka koji su u skladu s „evolucijskom dobi“ koja je već „utvrđena“ fosilima. Većina laboratorija za radioaktivno datiranje preferira da im kažete koliko godina očekujete. Teško je shvatiti zašto bi to bilo potrebno ako su to bile „apsolutne“ metode. Čitav geološki sistem „miliona godina“ uglavnom je tako postavljen na osnovu filozofskih pretpostavki ljudi poput Charlesa Lyella i Jamesa Huttona, prije nego što je radioaktivnost uopšte otkrivena. Tamo gdje je radioaktivni datum u suprotnosti sa „sistemom“, on se uvijek odbacuje.
6) Ako se „radiometrijsko“ datiranje i „fosilni“ (evolucijski) datum sukobljavaju, radiometrijski datum se uvijek odbacuje.
Postoje mnogi drugi čvrsti razlozi za neprihvatanje pogrešivih metoda koje je stvorio čovjek, kao što je radioaktivno „datiranje“, kao autoritet u suprotnosti s jasnim svjedočanstvom Božje Riječi.
Dr Carl Wieland M.B., B.S. (Creation Ministries International)
___________________________
[1] Walker, T., Eroding ages, Creation 22(2):18–21, 2000; creation.com/erosion.
[2] Sarfati, J., Blowing old-earth belief away, Creation 20(3):19–21, 1998; creation.com/helium.
[3] Zangerl, R. and Richardson, E.S., The paleoecological history of two Pennsylvanian black shales, Fieldiana: Geology Memoirs 4, 1963 cited in Garner, P., Green River blues, Creation 19(3):18–19, 1997; creation.com/varves.
[4] Organic Geochemistry 6:463–471, 1984.
[5] Snelling, A., ‘Instant’ petrified wood, Creation 17(4):38–40, 1995; creation.com/wood.
[6] Sarfati, J., The Yellowstone petrified forests, Creation 21(2):18–21, 1999; creation.com/yellowstone.
[7] Sarfati, J., Salty seas: evidence for a young earth, Creation 21(1):16–17, 1998; creation.com/salty.
[8] Snelling, A., Radioactive ‘dating’ failure, Creation 22(1):18–21, 2000; creation.com/nzvolcano, Dalrymple, G. and Moore, J., Argon 40: Excess in submarine pillow basalts from Kilauea Volcano, Hawaii, Science 161(3846):1132–1135, September 1968 | doi: 10.1126/science.161.3846.1132.
[9] Snelling, A., Radioactive dating in conflict, Creation 20(1):24–27, 1997; creation.com/basalt-wood, Snelling, A., Conflicting ‘ages’ of Tertiary basalt and contained fossilised wood, Crinum, Central Queensland, Australia, J. Creation 14(2):99–122, 2000; creation.com/crinum.
