„I pokazao se veliki znak na nebu – žena odjevena u sunce, mjesec joj pod nogama, a na glavi kruna od dvanaest zvijezda. Bila je trudna i vikala je u trudovima i porođajnim mukama.“ (12:1, 2)
Opis velike borbe između Hrista i Sotone uvodi slika poznata iz paganske mitologije Bliskog istoka, antičke Grčke i Rima. Ali primjena je posve biblijska.
Žena u viziji predstavlja Božji narod – Izrael – koji u „porođajnim mukama“ iščekuje željenog Sina. Takođe postoji jasna aluzija na 1. Mojsijevu 37:2-11 i simbole sunca, mjeseca i dvanaest zvijezda. Starozavjetni Božji narod svih vjekova čekao je Mesiju, izbavitelja, počevši od prvog obećanja datog odmah po Padu u grijeh u Edemu (vidi 1. Mojsijeva 3:15). Aktivacija Plana spasenja na zemlji u uslovima pobune donosi jaz između onih koji prihvataju Božji plan i onih koji to neće. Jedni su „potomstvo“ Ženino, a drugi Zmijino. Kontinuitet Božjeg naroda obezbjeđuje se duhovnim novorođenjem, a nikako genealoškim fizičkim nasleđem, iako je i taj aspekt veoma važan u smislu čuvanja od kvarenja karaktera i potrebe za odvajanjem od nečistote.
Ko je Aždaja. – „I jedan drugi znak pokazao se na nebu: velika crvena aždaja, sa sedam glava i deset rogova, a na glavama joj sedam kruna. Repom je odvukla trećinu nebeskih zvijezda i bacila ih na zemlju.“ (12:3, 4)
O kakvoj je aždaji ovdje riječ, nalazimo u 9. retku: „…velika aždaja, stara zmija, koja se zove Đavo i Sotona, koja zavodi cio svijet.“ Termin „stara zmija“ ukazuje na obmanu u Edemu, kada se Sotona poslužio zmijom kao medijumom, a koja je postala njegov simbol kroz vjekove. „Đavo“ znači „klevetnik“ ili „opadač“, što se prvenstveno odnosi na pokušaj klevetanja Božjeg karaktera i vladavine, a zatim na opadanje Božjih sledbenika. Riječ „Sotona“ znači „protivnik“. Biblija nas obavještava da je on prvobitni pobunjenik, koji je nekad bio anđeo zaklanjač najvišeg reda (vidi Ezekiel 28:2, 6, 12-18; Isaija 14:12-15).
Koliki dio svijeta Sotona zavodi? Božja Riječ je decidna: „cijeli svijet“ (vidi takođe 1. Jovanova 5:19). Postoji samo jedan način za oslobađanje ispod jarma đavoljskih zabluda, a to je prihvatanje istine kao što je u Hristu. Biblija o tome mnogo govori.
Ko su „nebeske zvijezde“ koje je Sotona odvukao? „Bila je zbačena na zemlju, a s njom su bili zbačeni i njeni anđeli.“ (12:9) Dakle, trećina anđela je podleglo obmani i stalo na stranu Lucifera. Zašto Božja Riječ kaže da ih je „aždaja“ odvukla svojim repom? Već smo vidjeli u našim prethodnim proučavanjima da „rep“ predstavlja lažno proroštvo, lažnu nauku.
„I aždaja je stajala pred ženom koja je trebalo da se porodi, da bi joj prožderala dijete kad ga rodi.“ (12:4, drugi dio)
Šta nam otkriva ovaj redak? Sotona je znao da će Mesija doći i uzeti ljudsku prirodu na sebe i zato je na sve moguće načine nastojao da osujeti Božji plan, prvo kroz vjekove navodeći Izrael na otpad i čak pokušavajući fizički uništiti genealošku liniju po kojoj se znalo da će On doći, da bi po rođenju Isusovom nadahnuo zlog Iroda da naredi pogubljenje muške djece ispod dvije godine starosti u Betlehemu i okolini (vidi Matej 2:13-18). Sotona se nije zadržao samo na tim pokušajima, već je vjekovima ranije pripremio svog lažnog mesiju, djelujući preko utemeljivača poslepotopnog satanizma, Nimroda, Semiramis i Tamuza koji su posthumno nastavili da se obožavaju do danas u svim lažiranim religijama svijeta. Otuda potiče i doktrina o trojstvu, kao i slavljenje najvećih paganskih praznika i simbola koji su proglašeni hrišćanskim.
„Ona je rodila sina, muško dijete, i on će gvozdenom palicom vladati nad svim narodima. Tada je njeno dijete bilo odneseno k Bogu i njegovom prestolu.“ (12:7)
Muško dijete je Isus, Mesija, Sin Čovječiji, koji je svojim prvim dolaskom obavio Misiju predviđenu na zemlji za Njega. On se time kvalifikovao za budućeg Sudiju i Vladara. Nakon svog vaskrsenja, On se vratio Bogu Ocu da nastavi svoju službu Pomirenja i posredovanja za palog čovjeka.
Šta se u međuvremenu desilo sa „ženom“? „A žena je pobjegla u pustinju, gdje joj je Bog pripremio mjesto, da tamo bude hranjena hiljadu dvjesta i šezdeset dana.“ (12:6) Gdje je „žena“ pobjegla? U „pustinju“. Od čega je pobjegla? Od gnjeva Sotonina (13. redak). Pustinja je sinonim za pusta, malo naseljena i teško dostupna mjesta u koja je Božji narod morao da se sklanja? Od koga su to bježali? Od progoniteljske bogohulne sile koja je imala prevlast u proročkom periodu od 1260 godina, koji smo već pokrili u prethodnom proučavanju. Da li je jasno gdje Bog identifikuje svoj narod, a gdje se on ne nalazi?
Ima li potrebe da dokazujemo da „Žena“ nije ni Djevica Marija niti crkva? Pogrešna je, dakle, primjena simbola ove žene na djevicu Mariju ili tradicionalnu hrišćansku crkvu koja baštini taj kult, ali tačno je da su pravi hrišćani duhovni Izrael koji nastavljaju kontinuitet Božjeg naroda bez obzira na nacionalnu pripadnost (Otkrivenje 12:13-17; 1. Mojsijeva 18:18; Psalam 72:17; Galatima 3:26-29; Rimljanima 10:12; 11:26). Vidite, „Žena“ je i dalje na zemlji, progonjena od satanskih oruđa, ne na Nebu. Božji narod ne progoni nikoga niti bije, već biva progonjen i ubijan. A ko je to radio, kazuje nam istorija.
Sedam glava i deset rogova Aždaje. – Danilo i Otkrivenje daju nam reference za identifikaciju. Ukratko:
- Vavilon – zlatna glava (Dan. 2:32,38) i lav (Dan. 7:4)
- Medo-Persija – grudi od srebra (Dan. 2:32,39), medvjed (Dan.7:5) i ovan sa 2 roga (Dan.8:20)
- Grčka – bedra od mesinga (Dan.2:32,39), leopard (Dan.7:6), jarac sa velikim rogom (Dan.8:21)
- Rim – stopala od gvožđa (Dan. 2:33,40), strašna zvijer (Dan. 7:7)
- Papski Rim – gvožđe i glina (Dan. 2:33, 41), Mali rog (Dan.7:20, 25)
Ove zvijeri ćemo pokriti nešto detaljnije kad budemo proučavali Otkrivenje 13. i 17. glava:
- SAD – Zvijer iz „zemlje“ sa rogovima kao u jagnjeta (Otk. 13:11)
- Novi svjetski poredak – Ikona Zvijerina (Otk.13:15)
Deset rogova smo već identifikovali u prethodnom proučavanju.
Rat na Nebu. – „A na nebu je izbio rat: Mihailo i njegovi anđeli borili su se sa aždajom. A borila se i aždaja i njeni anđeli, ali nije pobijedila. I za njih više nije bilo mjesta na nebu. I bila je zbačena velika aždaja, stara zmija, koja se zove Đavo i Sotona, koja zavodi cio svijet. Bila je zbačena na zemlju, a s njom su bili zbačeni i njeni anđeli.“ (12:7-9)
Ovaj odjeljak opisuje veliku borbu koja se povela na Nebu, Božjem prebivalištu, između Hrista i Njegovih anđela i Lucifera i anđela koje je uspio zavrbovati na svoju stranu. Biblija nas, dakle, upućuje da je pobuna prvobitno počela na Nebu, a zatim se prenijela na novostvorenu planetu Zemlju, gdje je Sotona zadobio svoje novo uporište za borbu protiv Boga u nastojanju da nekako ovjekovječi svoj koncept.
Pobuna se razvijala do prelaska praga Božje tolerancije, odnosno mogućnosti za pokajanje ovih bića, kada su morali biti protjerani sa Neba. Mnogi se pitaju zašto ne eliminisani.
Sotona je iznio teške optužbe putem lukavih insinuacija na račun Boga i Njegove vladavine. Taj novi koncept bio je toliko prevaran da je trećina anđela stala na njegovu stranu. Danas takođe cijela planeta Zemlja podržava isti koncept, oličen u mješavini dobra i zla. Da je Bog vinovnike zla kaznio smrću, mnoga stvorena moralna bića ostala bi u strahu i sumnji da nešto ipak nije u redu. Zbog toga je potrebno vrijeme da se raščisti svako pitanje istine i zablude, koja će kulminirati kroz različite faze Plana spasenja.
Jedna od ključnih faza Božjeg plana bio je prvi Hristov dolazak. Tada se Sotona pred licem cijelog univerzuma pokazao kao zločinac kroz neviđenu okrutnost kojom je tretirao Hrista, Sina Božjeg, kad mu se za to ukazala prilika. Jer na Nebu on to nije mogao da uradi zbog svoje podređenosti u moći sa Sinom Božjim.
Ali nakon uzurpiranja planete Zemlje, Sotoni je i dalje bio moguć pristup nebeskim savjetima. Kako znamo? Čitamo u knjizi o Jovu 1:6, 7: „Došao je dan kada su sinovi Božji stali pred Gospoda, a među njih je došao i Sotona. Gospod je tada upitao Sotonu: ‘Odakle dolaziš?’ A Sotona odgovori Gospodu: ‘Prolazio sam zemljom i obilazio je.’“
Kako se pobuna razvija, Bog sužava, da kažemo karantin, odnosno prostor inficiran grijehom i zlom. Nakon surove smrti koju je priredio Hristu kroz svoja oruđa na zemlji, odnosno nakon Hristovog predavanja na žrtvu za grijehe svijeta i Njegovog vaskrsenja, Sotoni i demonima je polje djelovanja dodatno ograničeno. Oni više nijesu imali šta da traže na nebeskim savjetima ili da pokušavaju eventualno još nekog zavrbovati za svoju stvar.
„I čuo sam jak glas na nebu kako govori: ‘Sada je nastalo spasenje i moć i carstvo našeg Boga i vlast njegovog Hrista, jer je zbačen tužitelj naše braće, koji ih je dan i noć optuživao pred našim Bogom! I oni su ga pobijedili krvlju Jagnjetovom i riječju svjedočanstva svog i nisu marili za svoj život do smrti. Zato veselite se, nebesa, i vi koji prebivate na njima! Teško vama stanovnici zemlje i mora, jer je Đavo sišao k vama, veoma gnjevan, znajući da ima malo vremena!’“ (12:10-12)
Dakle, vidimo da je tužitelj, klevetnik, đavo, ograničen na zemlju neposredno nakon Hristovog vaskrsenja. On ne može više da optužuje Božji narod pred Bogom. Hristova pobjeda je njihova pobjeda kroz oslanjanje na zasluge Njegove prolivene krvi i riječ svjedočanstva za Boga. Pobjednici u Hristu su opisani kao oni koji „ne mare za svoj život do smrti“, jer su zaista vjerovali Isusovom obećanju „Ja sam uskrsenje i život. Ko vjeruje u mene, ako i umre, živjeće.“ (Jovan 11:25) Oni su doslovno primijenili Njegove riječi: „Ko hoće da ide za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj krst i ide za mnom. Jer, ko hoće da spase svoj život, izgubiće ga; a ko izgubi svoj život radi mene, naći će ga.“ (Matej 16:24,25)
Prilikom proučavanja 12. glave Otkrivenja važno je zapaziti da stihovi nemaju hronološki slijed, već se slike ključnih događaja velike borbe naizmjenično smjenjuju sa jednih aktera na druge i razna razdoblja, uključujuči i opis prvobitnog rata na Nebu. Dakle, kad je riječ o ratu na Nebu (7-9. stih), veliki broj tumača to pogrešno poistovjećuje sa 10. i 11. stihom, gdje se govori o konačnom zbacivanju tužitelja (Sotone), opadača Božjeg naroda, u kontekstu učinka Hristove misije na zemlji. Naravno Sotona nikako nije mogao biti „tužitelj naše braće“ u vrijeme zbacivanja njega i jedne trećine pobunjenih anđela nakon rata na Nebu. Istorijski gledano, opis rata na Nebu i onemogućavanje „tužitelju“ svakog daljnjeg pristupa Nebu dijeli period od preko 4.000 godina ali je kontekst srodan jer se radi o faktički istom predmetu. Znači, moramo dobro paziti na detalje.
Stoga, stanovnici Neba mogu da se raduju. Ali stanovnici Zemlje su u još većoj opasnosti jer se Sotonin bijes rasplamsao, nakon neuspjeha koji je iskusio u suočavanju sa Hristom kao Čovjekom. Zašto? Jer od tada zna da vrijeme radi protiv njega i da je izgubio ključnu bitku. On je tada saznao još nešto, što možda ranije nije dobro shvatio, a to je da ga očekuje druga smrt kao kazna za sopstveni grijeh i grijehe na koje je naveo pokajani Božji narod. U tipološkoj službi zemaljske svetinje, na kraju Dana očišćenja koji predstavlja sud, očišćeni grijesi simbolički su se polagali na glavu „jarca za Azazela“, koji se zatim odvodio u pustinju. Nije, dakle, ubijan, što je Sotonu moglo navesti da se nada da će ipak ovjekovječiti grijeh sa svojim sledbenicima. Nada, kažu, umire poslednja. Ovoj temi vratićemo se kad budemo govorili o izvršnom sudu Božjem.
Ostalo je još da identifikujemo Mihaila. „U to vrijeme ustaće Mihailo, veliki knez koji stoji pomažući sinovima tvoga naroda. I nastaće vrijeme tjeskobe kakve nije bilo otkako je naroda pa do tog vremena. U to će se vrijeme tvoj narod izbaviti, svako ko se nađe zapisan u knjizi. A mnogi od onih što spavaju u prahu zemaljskom probudiće se, jedni za vječni život, a drugi za sramotu i vječni prezir.“ (Danilo 12:1, 2) Ko se to podiže na kraju istorije pobune i eshatološkog vremena velike nevolje? Naravno Sin Božji, Hrist, u liku zapovjednika anđeoskih vojski, arhanđela Mihaila. Ime Mihael znači „Ko je kao Bog“. Zašto Hrist tako dolazi? Jer kreće u poslednju bitku sa silama tame da odbrani svoj narod, kao Car nad carevima.
Surovost Aždaje okreće se protiv Božjeg naroda. – „Kad je aždaja vidjela da je zbačena na zemlju, progonila je ženu koja je rodila muško. Ali ženi su bila data dva krila velikog orla da odleti u pustinju na mjesto za nju pripremljeno. Tamo je, daleko od zmije, bila hranjena jedno vrijeme i dva vremena i pola vremena.“ (12:13, 14)
Kad je Sotona shvatio da više ne može da rovari Nebom, sav njegov bijes usmjerio se na Božji narod koji ima svoj neprekinuti kontinuitet, jer Božji savez je sada samo ratifikovan Hristovom velikom antitipskom Žrtvom iskupljenja. Bog, dakle, ne dijeli svoj narod kao što to pokušavaju raditi teolozi otpalih crkava ili nacionalistički nastrojeni rabini i dispenzacionalisti. Već smo vidjeli koji je ovo proročki period i gdje se on uklapa u istorijskom tumačenju.
„A zmija je iz svojih usta izbacila za ženom vodu kao rijeku, da je utopi u rijeci. Ali zemlja je pomogla ženi i zemlja je otvorila svoja usta i progutala rijeku koju je aždaja izbacila iz usta.“ (12:15, 16)
Duh mržnje protiv Božjeg istinskog naroda koji se morao sklanjati u pustim mjestima i planinama nije se zadovoljio time što su se oni udaljili iz sistema. Sotona je nadahnjivao svoje ekspoziture da pokreću akcije gonjenja do istrebljenja. Ali Bog je pomagao svojim vjernima da ne budu potpuno uništeni.
Podizanje protestantske reformacije dodatno je rasplamsao bijes religijsko-političkog establišmenta, te su mnogi gonjeni, osuđivani i surovo ubijani u svim zemljama Evrope. Ali pred kraj proročkog vremena, Bog je otvorio mogućnost svom narodu da pribježište nađe na uglavnom nenaseljenom američkom kontinentu, gdje su mogli slobodno upražnjavati svoju vjeru. Ova zemlja oduprla se kolonizaciji i uticaju papske sile i tako „progutala“ rijeku koju je zmija ispustila za „ženom“. Makar na neko vrijeme.
Ostatak sjemena Ženina. – „Tada se aždaja razgnjevila na ženu i otišla da ratuje s ostatkom njenog potomstva, sa onima koji drže Božje zapovijesti i imaju svjedočanstvo Isusa Hrista.“ (12:17)
Premda Sotona nije više bio u stanju da zaglupljuje stanovnike Neba u pogledu važnosti Božjeg Zakona, jer se pokazao kao lažov i ubica, on je to i dalje mogao na zemlji. Čovječanstvo je i dalje bilo hipnotisano njegovim lažima, željelo ga slijediti i „uživati“ u narkomanskim slastima grijeha.
Zašto Sotona jednostavno ne prestane i zadovolji se većinom koju ima? S jedne strane, više to ne može zbog svoje izopačene, sebične, grešne prirode, koja ga vuče na zlo i okrutnost, u kojima „uživa“. On želi po svaku cijenu da povrijedi Stvoritelja, ponižavajući Njegova stvorenja i navodeći ih da odbacuju Plan spasenja obezbijeđen po najvećoj cijeni. On ne voli ljude, već je njihov ubica (vidi Jovan 8:44), i samo ih koristi kao oruđa za svoje ciljeve, iako nekima, koji su mu odani i služe kao kontrolori ili mamci za ostale, omogućava određene privilegije u vlasti, moći i zadovoljstvima ovog svijeta. S druge strane, on želi da nijedan čovjek na zemlji ne ostane na Božjoj strani iz dva razloga: i) vjeruje da Bog ne bi mogao polagati pravo na ovu planetu ako Hrist nema za koga više da dođe po drugi put (može prisvojiti jedino vjerne iz prošlosti); ii) zna da on snosi konačnu kaznu za sve pokajane grijehe na koje je naveo Božji narod.
Da ne bi bilo zabune, ovo moramo dodatno pojasniti. Hrist je zastupnički preuzeo naše grijehe i žrtvovao se prvom smrću kao opšti čovjek, drugi Adam, ali On nije kriv za njih. Hrist dalje kao nebeski Prvosveštenik tretira grijeh i konačno ga čisti sa svog naroda. Ali krivica odnosno odgovornost pred Božjim Zakonom za isti ne može ispariti, niti je Bog čarobnjak koji ga čudom eliminiše. Na kraju krivci plaćaju kaznu. Pažljivo proučavanje zemaljske službe i praznika, kao i knjige Otkrivenja, omogućava nam sve ovo da shvatimo.
Ima jedna posebna grupa ljudi na koje je Sotona neviđeno bijesan. To su oni koji propovijedaju biblijsku izvornu religiju, progresivne istine Plana spasenja i uzdižu Božji Zakon.
Zapazite, oni su ostatak Ženinog sjemena. Sjeme je biblijski izraz za potomstvo. Naravno riječ je o duhovnom nasleđu, koje čine svi oni koji prihvate Božji Plan. Potomstvo Ženino ima svjedočanstvo Isusa Hrista. Očito, potomstvo više nijesu oni koji su odbacili Hrista kao Mesiju. Potomstvo nije ni crkva, jer crkva je ustanova koju vidimo u sasvim drugoj ulozi u proročkim vremenima. Nijesu ni druge crkve. Crkve ćemo naći kao ćerke velike Majke bludnice u Otkrivenju 18. glava. „Ćerka“ predstavlja instituciju koja se povodi za primjerom „Majke“, a potomstvo pojedince, ili ako hoćete grupe, zajednice pozvanih od Boga. Sjetimo se 144.000. Oni se nijesu „onečistili ženama“ – crkvama („ćerke“ se ne mogu zvati djevojkama, jer su prodale nevinost, prokurvale se poput „Majke“, da bi bile priznate, i zato su „žene“). Međutim, niko ne spori postojanje bogobojaznih i moralnih pojedinaca u okviru tih institucija u svim vremenima, jer „pšenica i kukolj“ rastu zajedno do žetve (vidi Matej 13:30). Božji pravi sledbenici su opisani u Jevrejima 11:37-40. Pročitajte taj odjeljak. Ovakvi će na kraju stajati protiv sveopšte akcije satanizacije svijeta od strane Aždaje, Zvijeri i Lažnog proroka.
Šta je „svjedočanstvo Isusa Hrista“?
Izraz „svjedočanstvo Isusa Hrista“ može se shvatiti na dva načina:
- Svjedočanstvo je došlo od Isusa. Ovo naglašava Isusa kao davaoca ili (do)nosioca svjedočanstva.
- Svjedočanstvo je o Isusu. Ovo naglašava da je Isus predmet svjedočanstva.
Zapazite kako je apostol Jovan shvatio značenje riječi „svjedočanstvo“ (marturia): „Ovo je taj učenik koji svjedoči o svemu tome i koji je to zapisao; i znamo da je njegovo svjedočanstvo [marturia] istinito.“ (Jovan 21:24)
U ovom smislu Jevanđelje po Jovanu je svjedočanstvo o Isusu. U 1. Jovanovoj 5:9-11 „svjedočanstvo“ se pominje u potpuno istom kontekstu.
Vratimo se sada Otkrivenju. U 1. glavi 9. stih stoji: „Ja, Jovan, vaš brat i drug u nevolji, i u kraljevstvu i istrajnosti u Isusu Hristu, bio sam na ostrvu zvanom Patmos za riječ Božju i svjedočanstvo Isusa Hrista.“
Jasno je da je Jovanovo svjedočanstvo o Isusu rezultiralo njegovim izgnanstvom na Patmos, PRIJE nego što je dobio proročka viđenja zapisana u Otkrivenju!
U Otkrivenje 6:9 nalazimo dodatnu potvrdu ispravnosti ovog razumijevanja: „Kad je Jagnje otvorilo peti pečat, vidio sam u podnožju oltara duše pobijenih zbog riječi Božje i za svjedočanstvo [marturia] koje su imali.“
Ovo je period progonstva i mučeništva hrišćana.
Ako uzmemo u obzir vezani istorijski kontekst od 13-17. stiha, uočavamo da su dvije glavne kvalifikacije za „ostatak“ držanje uputstava Božjih i imanje svjedočanstva Isusa Hrista. To je uslov koji važi za kompletnu hrišćansku eru. Ovo ukazuje na neophodnost držanja Božjeg Zakona i nošenje autentičnog Hristovog svjedočanstva (jevanđelja).
U Otkrivenju 19:10 stoji da je „svjedočanstvo Isusovo duh proroštva“. Riječ „duh“ dolazi od grčke riječi pneuma, što je referenca na Duha svetoga, tj. odnosi se na djelovanje Duha – donošenje istine od Isusa koja uključuje i proročku objavu – a ne na čovjeka koji ju je primio. U ovom kontekstu anđeo samo još jedanput potvrđuje prethodnu izjavu: „Ovo su istinite riječi Božje“ (9. stih) koje se odnose na budućnost te tako imaju konotaciju „duha proroštva“. Dakle, knjiga Otkrivenje je rezulat „duha proroštva“ te je tako i ona „svjedočanstvo Isusovo“.
Važno je razumjeti da je ova izjava odgovor na Jovanovu namjeru da obožava anđela. Zbog konstrukcije klauzule na izvornom grčkom jeziku, postoje tri uobičajena shvatanja da je Isusovo svjedočanstvo duh proroštva :
- Isus je suština svih proročanstava, ili, drugim riječima, Isus je zajednička tema svih proročanstava.
- Sva istinita proročanstva svjedoče o Isusu. Stoga, sva proročanstva treba da nas navedu da obožavamo samo Boga, od koga izvorno potiču (Otk. 1:1).
- Poruka ili svjedočanstvo koje je dao Isus je suština istinskog proroštva. Isus je Riječ i nijedno proročanstvo nam ne dolazi osim kroz njega, upućujući na kraju na Boga kao Izvor svih istinskih proročanstava.
Jovan ne treba da obožava anđela već samo Boga. Budući da je Jovan pokušao obožavati anđela kao odgovor na dato proroštvo, anđeo osigurava da Jovan razumije da je smisao komunikacije između Boga i čovjeka svjedočanstvo o Isusu, što takođe važi za proroštvo, te da napokon i sam anđeo ima sličnu službu kao Jovan i njegova braća.
