Tok života/blagoslova kroz individualni kanal
„‘Kad bi se u njoj našli ova tri čovjeka – Noje, Danilo i Jov – oni bi zbog pravednosti svoje dušu svoju izbavili,’ govori Gospod.“ (Ezekijel 14:14)
Ljudi se spasavaju kao pojedinci, i na kraju odgovornost za spasenje neke osobe počiva jedino na njima samima. Individualni kanal blagoslova dolazi kroz ličnu molitvu i proučavanje Biblije. Kroz ovaj proces osoba dobija duhovni život direktno od Boga i dobija blagoslov i Njegovo vođstvo. Po pitanju dobijanja uputstava, jedini autoritet kome se savjest može pokoriti jeste Biblija i samo Biblija. Mi možemo dobiti biblijske instrukcije od porodice i vjerske zajednice, ali se sve ovo mora provjeriti u Božjoj riječi na individualnom planu.
Sposobnost da se povežemo na individualni kanal tijesno je povezana sa nukleusom porodice i vjersko-porodične strukture. Djeca su osjemenjena i brižno njegovana po načelima vjere kroz molitve i čitanja Biblije sa roditeljima. Oni koji nijesu odgajani u hrišćanskom domu kao duhovna djeca primaju sjeme i njegu u vjerskoj porodici. Temelji individualnih kanala su razvijeni u porodici ili kanalima blagoslova vjerske zajednice, ali na kraju je individualni kanal osnov spasenja.
Tok života/blagoslova kroz kanal porodične strukture
U prethodnim poglavljima vidjeli smo da duhovni život teče najsnažnije kroz porodične strukture. Život i smrt koji su na jeziku oca kao sijača i na jeziku majke kao njegovatelja, položiće duhovne temelje njihovoj djeci.
Primijetili smo i da je poglavarstvo oca u domu od vitalnog značaja da se očuva tok duhovnog života u porodici. U ovom smislu je otac opipljiv izvor svake porodice. Zato Elen Vajt kaže:
„Svi članovi porodice imaju svoj centar u ocu.“ (The Adventist Home 213)
Primijetili smo i u Avramovom životu da je Bog blagoslovio Avrama da bi sve porodice na zemlji bile blagoslovene kroz njega. Ovdje vidimo kompletan sistem (duhovnog) navodnjavanja kako bi duhovni život potekao kroz društvene zajednice. Ovaj tok života je zaštićen zakonom i čini da osoba bude ukorijenjena kraj vode (Psalam 1:1-4).
Bog je stvorio ovaj duhovni sistem navodnjavanja ne samo da bi mi bili fokusirani na naše odnose kroz odnos sa Bogom, već i fokusirani na odnose kroz odnos jedni sa drugima. Kao što Biblija kaže:
„Jer ni jedan od nas ne živi samo sebi, i niko ne umire samo sebi.“ (Rimljanima 14:7)
Ako bismo trebali da održavamo odnos samo sa Bogom i primimo život u svim njegovim aspektima (fizički, mentalni i duhovni) od Njega, ne bismo trebali jedni drugima i gravitirali bi prema izolaciji, a ne prema zajednici.
Životni tok kroz ljudske strukture čuva odnosni sistem društva i reflektuje Božje kraljevstvo.
„Bog je želio da dovede sve narode pod svoju milostivu vladavinu. Želio je da zemlja bude ispunjena radošću i mirom. Stvorio je čovjeka da bude srećan i On čezne da ispuni ljudska srca nebeskim mirom. On želi da porodice na zemlji budu simbol velike porodice na nebesima.“ (Ellen G. White, Christ’s Object Lessons 290)
Dok dijete raste može nastati duhovni paradoks između svijesti individue i autoriteta porodične strukture. Dok smo djeca, naređeno nam je da poštujemo i slušamo svoje roditelje. To je autoritet koji mora biti poštovan. Ali po pitanju vjere, moramo se obratiti Božjoj riječi za viši autoritet. Obratite pažnju na paradoks:
„Poštuj svog oca i svoju majku da ti se produže dani na zemlji koju ti daje Gospod, tvoj Bog.“ (2. Mojsijeva 20:12)
„Ko oca ili majku voli više nego mene, nije me dostojan. Ko sina ili kćer voli više nego mene, nije me dostojan.“ (Matej 10:37)
Kada postoji neslaganje u shvatanju značenja istine, moramo poštovati roditelje, ali i pratiti svoju savjest. Ovo može biti izuzetno teško, ako vaša porodica traži da činite stvari drugačije od onog što piše u Bibliji. U takvim slučajevima, viši autoritet Božje Riječi mora donijeti presudu, ali ovo ne znači da moramo prestati da poštujemo ili da se odreknemo od svojih roditelja. Prestanak poštovanja roditelja bi prekinulo Božji kanal blagoslova.
Vjerske zajednice zavise od porodične strukture
Propast u porodičnoj strukturi dovelo bi zajednicu u stanje Sodoma i Gomora, koje je Bog uništio jer su toliko izvrnule porodičnu strukturu da sistem toka duhovnog života više nije mogao biti operativan u toj zajednici. Slična moralna degradacija i uništenje pobožne porodice desili su se i u pretpotopnom svijetu.
Hristov Duh u Abramu je taj koji je prenijet njegovim naslednicima kroz blagoslov. Hristov Duh je očuvan u ostatku Izraela kroz porodičnu strukturu. Ovo je razlog Sotoninih otrovnih napada protiv porodice.
Stoga je porodica ključni element vjerske i društvene zajednice i nacije. Zapazite:
„Društvo je sačinjeno od porodica, i predstavlja ono što glave porodica od nje načine. Iz srca potiče život; i srce zajednice, crkve, a nacija je domaćinstvo. Dobrobit zajednice, uspjeh crkve, prosperitet nacije, sve to zavisi od uticaja iz doma.“ (Ellen G. White, The Adventist Home 15)
„Bog je tako stvorio porodice na zemlji da budu simbol porodice na nebesima. Hrišćanski domovi, osnovani i vođeni u skladu sa Božjim planom, nalaze se među Njegovim najefikasnijim oruđima za formiranje hrišćanskog karaktera i napredak Njegovog djela.“ (Ellen G. White, 6 Testimonies, p. 430)
„Ako otvorimo naša srca i domove za božanska načela života, postaćemo kanali toka životodavne sile. Iz našeg doma će teći ljekoviti potoci, donoseći život i ljepotu i plodove gdje su sada neplodnost i smrt.“ (Ellen G. White, The Ministry of Healing, p. 355)
„Hrist je stvorio takav plan, da nebeski red, način nebeskog upravljanja i nebeska božanska harmonija budu predstavljeni u njegovoj zajednici na zemlji.“ (Ellen G. White, Desire of Ages 680)
Porodica je primarni ključ za formiranje pojedinca. Individualni kanal života je izgrađen na platformi porodice ili ako je potrebno, crkvene porodice.
Što se tiče grupa ljudi, vjerske i društvene zajednice i nacije, njima je potrebna struktura koja reflektuje načela sjemena i staranja u porodici. Ovo je garancija načela Božjeg kraljevstva koje je zasnovano na odnosima.
Veza za primanje života kroz pokoravanje se ustanovljava u sledećem paragrafu:
„Ovo je, kaže apostol, ‘prvi uput s obećanjem.’ Efescima 6:2. Izraelu, koji je očekivao da uskoro uđe u Hanan, ovo je predstavljalo jemstvo poslušnima, da će imati dug život u toj dobroj zemlji; ali ovo ima i šire značenje, jer uključuje sav Božji Izrael i obećava vječni život na zemlji kada bude oslobođena od prokletstva grijeha.“ (Ellen G. White, Patriarchs and Prophets 308)
Načela toka života kroz vjersko poglavarstvo ka njenim članovima je živopisno prikazano u Mojsijevim događajima u 2. Mojsijevoj 17:8-13:
„Amaličani su došli da se bore sa Izraelom u Rafidinu. Tada je Mojsije rekao Jošui: ‘Izaberi ljude pa idi i bori se s Amaličanima. Ja ću sutra stati na vrh brda sa štapom Božjim u ruci.’ Jošua je učinio kao što mu je Mojsije rekao i borio se s Amaličanima, a Mojsije, Aron i Hur popeli su se na vrh brda. I dok je Mojsije držao ruke podignute, Izraelci su bili nadmoćniji, a kad je spustio ruke, Amaličani su bili nadmoćniji. Kad su Mojsiju ruke otežale, uzeli su kamen, stavili ga pod njega i on je sjeo. A Aron i Hur držali su mu ruke, jedan s jedne, a drugi s druge strane, tako da su mu ruke ostale podignute sve do zalaska sunca. Tako je Jošua oštricom mača porazio Amaličane i narod koji je bio s njima.“
Ako bi koristili razmišljanje zasnovano na učinku, mogli bismo reći da je Mojsije bio kukavica što je poslao Jošuu da se bori, dok su on, njegov brat i Hur otišli na molitvu. Ali ovdje je kanal jasno prikazan. Uspjeh Jošue i vojnika je zavisio od Mojsijevih molitvi. Kada je Mojsije molio, Jošua i vojnici su imali inicijativu, ali kada bi prestao, Amaličani bi nadvladali. Vidimo Arona i Hura kako pomažu Mojsiju da nastavi da moli, što je takođe bila pouka za Izraelce da ne bi blagoslov pripisali ljudskoj sili. Kao starješine, oni su odigrali svoju ulogu u održavanju kanala blagoslova.
Neko bi mogao da se zapita, ako je Mojsije bio umoran, zašto nije njegovo mjesto zauzeo Aron ili Hur i počeo da moli? Da se to dogodilo, naškodilo bi važnoj pouci u vezi toka blagoslova kroz strukturu autoriteta. Kada su se Jošua i vojska stavili pod vođstvo Mojsija i starješina, bili su blagosloveni u borbi. Koliko je ovo bitna pouka za vođe! Da Mojsije nije molio vjerom, mnoge majke i djeca ostali bi bez oca te večeri.
Isus je demonstrirao isti ovaj princip u Novom savezu kada je nahranio 5000 ljudi. Isus je bio izvor koji je distribuirao hljeb i ribu učenicima, i od njih mnoštvu naroda. Hrana koja ih je održavala u životu je podijeljena kroz strukturu blagoslova. Pošto je nahranio 5000 ljudi, Isus je objavio da je on „Hljeb životni“. On je onaj koji teče kroz tok u formi Utješitelja. Poenta je da mora postojati struktura da bi ovaj sistem ispravno funkcionisao.
Primanje blagoslova kroz pokoravanje vođama
U pogledu ove tačke, mnogi ljudi propuštaju da prime blagoslov. Ali šta činiti kad vođe padnu?
Ključ je podsjetiti takvog vođu, kroz proces pokornosti, da je on izvor blagoslova za vjersku zajednicu i da nam je hitno potreban blagoslov za koji je on dobio pravo da nam daje. Kroz proces pokornosti moramo podsjetiti naše vođe o njihovoj obavezi da se staraju za svoje stado. Duh prkosa i pobune samo će stvoriti priliku da se uzburka frustracija ili bijes u našem vođi i što će garantovati da nećemo dobiti ono što tražimo.
Ovo načelo je veoma teško sprovesti jer smo svi primili pečat laži, „Nećete vi umrijeti.“ Prirodno je da kada neko ko je iznad nas po autoritetu radi suprotno Pismu, mi automatski reagujemo nezavisno od njih i vjerujemo da smo slobodni da činimo kako mi mislimo da je ispravno. Tako mnogi zastranjuju još dublje, osnivajući svoje grupe ili se priključuju raznim sektama.
„Molimo vas, braćo, poštujte one koji se trude među vama i predvode u Gospodnjem djelu i opominju vas, i s ljubavlju ih posebno cijenite zbog njihovog rada. Budite u miru jedni s drugima. A podstičemo vas, braćo, opominjite one koji neuredno žive, tešite potištene duše, pomažite slabima, budite strpljivi sa svima. Pazite da niko nikome ne vraća zlo za zlo, nego se uvijek trudite da činite dobro jedni drugima i svima ostalima.“ (1. Solunjanima 5:12-15)
Razmišljanje zasnovano na učinku sa svojim naglaskom na pojedince sa sopstvenom moći, ne osjeća potrebu niti ikada može pojmiti važnost takve strukture. Strukture su tu da ih iskoristimo za naše napredovanje ali one postaju sredstvo kontrole, a ne blagoslova.
Ali šta se dešava ako pratite proces prokoravanja, a vođa i dalje nastavi da prati kurs koji je suprotan Bibliji? Prvo treba utvrditi da li Bog i dalje smatra ispravnim kanal strukture ili institucije kojoj se obraćamo. Ako je odgovor potvrdan, moramo ostati u kanalu blagoslova i moliti za strpljenje, dok se Gospod ne posveti rješavanju problema obraćanjem ili otklanjanjem.
Ranije smo spominjali paradoks o porodici i pojedincu. Ovaj paradoks se proširuje između pojedinca i vjerske zajednice. Nijedan čovjek ne može biti savjest drugoga, niti može jedan vjerski vođa biti odgovoran za spasenje drugog. Nijedna osoba ne može prepustiti drugoj osobi da odluči šta će čitati i vjerovati, sa kime se druži i gdje će ta osoba ići na bogosluženje. Ove stvari su ostavljene savjesti. U isto vrijeme moramo pokazati našim Bogom odabranim vođama šta smo našli u Pismu i moliti se da ih Bog blagoslovi dok nas savjetuju. Pridržavanje ovog paradoksa iziskuje mnogo mudrosti i strpljenja i najviše od svega vjeru u našeg Nebeskog Oca.
Na žalost, vjernici često pribjegavaju jednoj od dvije krajnosti: ili ćute iz straha od gubitka svoje pozicije u vjerskoj zajednici ili se eksponiraju radikalnim stavovima.
Vratimo se na paradoks individualnosti i pokoravanja i pogledajmo sledeću očiglednu kontradikciju:
„I nikoga na zemlji ne zovite ocem jer imate samo jednog Oca – onog na nebu.“ (Matej 23:9)
Uporedimo to sa ovim stihovima:
„Starijeg čovjeka nemoj prekorevati, nego ga savjetuj kao oca, mlađe muškarce kao braću.“ (1. Timoteju 5:1)
„Jer da imate i deset hiljada vaspitača u Hristu, nemate više očeva. Jer u Hristu Isusu ja sam vas začeo posredstvom dobre vijesti. Zato vas usrdno molim, ugledajte se na mene. Zato vam šaljem Timoteja, jer je on moje voljeno i vjerno dijete u Gospodu. On će vas podsjetiti na načela kojih se držim dok služim Hristu Isusu, o kojima poučavam svuda u svakoj skupštini.“ (1. Korinćanima 4:15-17)
U Mateju Isus govori o zloupotrebi moći od strane vođstva i u tom kontekstu ne trebamo prećutno vjerovati nekom vođi i vjerovati njihovom sudu bez ikakve konsultacije sa Božjom riječi. U kontrastu sa tim Pavle moli mlade ljude da vole i njeguju posrednike koje im Bog šalje na isti način na koji bi sin volio i poštovao oca. Ovdje nema neslaganja.
Kada smo oslobođeni autoriteta uspostavljanih vođa
Na početku ovog razmišljanja, veoma je važno ustanoviti na koji način se uspostavljaju vođe određene vjerske zajednice. Ukoliko se to ostvaruje kao u politici, kroz (sumnjivi) edukativni sistem, lobiranjem ili preko crkvenih klanova, onda nemamo osnova da takvu strukturu smatramo Božjom ustanovom.
Pogledajte sledeći navod iz Djela apostolskih 4:18-20:
„Tada su ih pozvali [članovi Sanedrina, vrhovnog vjerskog tijela] i zapovijedili im da nipošto ne govore niti uče u Isusovo ime. Na to su Petar i Jovan rekli: ‘Sami prosudite da li je pravo pred Bogom da slušamo vas, a ne Boga. Mi ne možemo, a da ne govorimo o onome što smo vidjeli i čuli.’“
Jevrejski poglavari su pokušali da ućutkaju apostole da ne govore u Hristovo ime i da ga ne objavljuju kao Božjeg Sina.
Da bismo ovo pravilno shvatili, moramo znati pozadinu.
Više od tri godine se Isus molio i pokušavao da dopre do jevrejskih vođa. Pojedincima je govorio da se jave svešteniku kada su bili izliječeni, On je pohvalio ženu koja je stavila dva novčića kao prilog i prisustvovao je njihovim vjerskim okupljanjima i gozbama dok je bio na zemlji. Posle svoje smrti dao je vođama još malo vremena da priznaju Njegovu smrt i uskrsenje. Imali su pedeset dana. Prije nego što se Isus vratio na Nebo, dao je ovu bitnu instrukciju: „Nego ćete primiti snagu kad Sveti Duh dođe na vas i bićete mi svjedoci u Jerusalimu, po cijeloj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.“ (Djela 1:8)
Znak učenicima da krenu i rade i šire poruku bila je ova manifestacija Božje sile kao pečat koji odobrava, dajući autoritet njihovoj misiji, nezavisni od njihovih prethodnih ljudskih autoriteta koje je Bog postavio na to mjesto, ali koji su počeli da zloupotrebljavaju svoj položaj odbacivši istinu.
Kada je došao dan Pedesetnice, učenici su molili i postili za silu da objave Isusa kao pravog Božjeg Sina. Bilo je podjela i neslaganja među učenicima, ali sve to je bilo priznato i ostavljeno. I tada je posle deset dana Bog pokazao svoju silu u dan Pedesetnice uz izlivanje Duha. Manifestacija sile je bilo zeleno svijetlo da se predstavi Hrist bez obzira na ustanovljeni autoritet. Posle ovoga, Petar i apostoli su počeli hrabro da objavljuju Hristovo ime. Tokom njihovih propovijedi bilo je čuda kao i pojavljivanje dara proroštva. Svi ovi dokazi su ukazivali da ih Bog direktno vodi.
Možemo razložno pretpostaviti da će se ova situacija ponoviti prilikom izlivanja pozne kiše. Oni koji su uporno ignorisali istinu i istrajavali u promociji vavilonskog vina, naći će se odsječeni od Božjih blagoslova, uključujući ponajviše crkvene hijerarhije. Ali mi se, kao pojedinci, trebamo dobro čuvati od zastranjivanja i traženja blagoslova i istine tamo gdje ih nema.
Ako nam se nakon našeg apela nije izašlo sa biblijskim odgovorima a dali smo dovoljno vremena da slušamo i potvrdimo da nijesmo pogriješili i uključeni smo u proces intenzivne molitve i ljubavi prema vođama s kojima bi trebalo da dijelimo istu vjeru, onda se smatra poštenim da objavimo svoju poziciju, ali bez pokušavanja da privolimo ili vrbujemo ljude našim stavovima, već objavljivanjem poruke da je naša savjest pokrenuta Božjom Riječi i da je ne možemo odbaciti.
Rana kiša obnavlja strukturu porodice/zajednice da se pripremi za poznu
Sa svim ovim na umu, priprema za pozni dažd uključuje i obnavljanje sistema navodnjavanja u porodicama koji tada nastavlja da teče ka vjerskim zajednicama i društvenoj zajednici. Takvo obnavljanje zahtijeva dolazak učitelja pravednosti (rana kiša) da pokrene srca članova porodica da zauzmu pravo mjesto u porodičnoj strukturi – strukturi koja reflektuje Božje obličje.
Kada je naša porodična struktura obnovljena u obličje strukture božanstva, uklanjanjem gora i bregova i dolina od strane Ilije – onda će biti napravljen put za našeg Boga, sistem navodnjavanja će biti popravljen i ljubav će teći u svojoj punini i Bog će se otkriti u poznom daždu. (Isa 40:1-12)
Priprema za poznu kišu je odgovor učitelju pravednosti koji čini sledeće:
- Uči nas da je Hrist povratio naše posinaštvo kroz svoje krštenje i pobjedu u pustinji.
- Jednom kada smo u posinaštvu, možemo u potpunosti uživati u daru Božjeg ljubljenog Sina na krstu.
- Ovaj dar pokazuje da je naše blago pomjereno od nas samih ka izvoru života – našem Nebeskom Ocu.
- Tada smo ispravno upućeni u Zakon koji obnavlja pravi identitet Boga i nas samih i ponovo ustanovljava sistem toka života.
- Ispravan pogled na Boga i Njegove strukture za tok života utiče na našu strukturu jer smo načinjeni po Njegovom obličju i počinje obnavljanje porodične zajednice.
- Sve ovo djelo je dio Ilijine poruke. Ilija je upravljao ljude da se vrate Božjem zakonu i otkrio je njihovo lažno obožavanje Boga.
- Kada je naša porodična struktura obnovljena, blagoslov će poteći u naše porodice i vjerske zajednice, i ukloniti bregove ponosa i doline depresije.
- Tada ćemo biti pripremljeni za poznu kišu koja će nas pripremiti za promjenu.
Da li ćemo poslušati Ilijin glas i okrenuti svoja srca k očevima i da li će očevi okrenuti svoja srca k svojoj djeci? Da li ćemo tražiti da razjasnimo Boga koga obožavamo i vidjeti da li je Božji sistem zasnovan na učinku ili odnosu?
Postavimo Božju Riječ na pravilni sistem vrijednosti i izvor života koji su slobodni od zmijine laži – „Nećete vi umrijeti.“
Kao bludni sin, da li ćemo se vratiti k Ocu odlučni da budemo ponovo prihvaćeni kao sluge ili ćemo pod blagoslovom istražnog suda, dozvoliti Riječi da prodre u naše razmišljanje po učinku i zaista povjerovati da nam Božja Riječ govori: „Ovo je moj ljubljeni sin koga volim“ (Mat. 3:17).
Strukture autoriteta dolaze u parovima
Naš stav o odnosu Oca i Sina ima direktan uticaj na ljudske odnose i u terminima koncepta jednakosti i koncepta autoriteta. Kada je jednakost zasnovana na učinku, priroda odnosa Oca i Sina, kao i muža i žene, je izmijenjena do tačke kada se uloge mogu mijenjati i identitet se ne može više pripisati Ocu i Sinu ili mužu i ženi. Ovu su samo funkcionalni termini a ne izraz srži identiteta.
Ako uzmemo u obzir područja direktnog autoriteta hrišćanskog života, evidentno je da Bog ima autoritet kao što je izraženo u prve četiri uputa Dekaloga, a da naši roditelji imaju autoritet kao što je prikazano u petom uputu. Božji autoritet je direktno prikazan u gospodstvu i Oca i Sina. Roditeljski autoritet je prikazan u poglavarstvu muža i žene. Kada pogledamo autoritet Božjeg otkrivenja o samom sebi, nalazimo da prati dvodjelnu formulu: Zakon i Svjedočanstvo ili Bibliju i Duh proroštva. U svakoj strukturi autoriteta, postoji izvorni autoritet i autoritet njegovatelja. Možemo to sumirati na sledeći način.
| Sjeme/Izvor | Otac | Muž | Zakon | Biblija |
| Njegovatelj | Sin | Žena | Svjedočanstvo | Duh Proroštva |
Odnos sjemena/njegovatelja kod Biblije/Duha proroštva
Moramo se složiti da će pomak u odnosu između Oca i Sina od jednakosti odnosa do jednakosti po sili imati direktan uticaj na jednakost muža/žene, a takođe i jednakost i autoritet Biblije/Duha Proroštva.
Treba zaista biti mudar i pomiriti veliko protestantsko načelo Samo Biblija i Duh proroštva. Ali isto tako treba imati na umu da Božji glasnici nikad nijesu bili dočekani sa dobrodošlicom od većine.
Iz istorije adventizma očigledne su dvije krajnosti: preferiranje Duha proroštva ispred Biblije (fanatizam) ili tendencija da se pisana djela Elen Vajt sve više smatraju nebitnim. Svaki proučavalac Adventističke istorije zna koliko Sotona mrzi Duh proroštva i koliko puta je pokušao da eliminiše Elen Vajt i spriječi je u radu. Izgleda da je Sotonin uspjeh prvo bio da uzdigne Duh proroštva na neispravnu poziciju, a onda doda ovoj nedoslednosti, prvo kroz Evangelike i kasnije ućutkivanjem i uništavanjem autoriteta Duha Proroštva. U pitanju je brilijantna taktika, direktno povezana sa lažnim konceptima jednakosti koji nalaze svoju inspiraciju u trojstvu.
Mnogi stariji adventisti bili su u realnoj opasnosti da postanu „obožavatelji Elen Vajt“ u legalističkom smislu, dok su drugi licemjerno prihvatali samo ono iz njenih djela što njima lično trenutno odgovara.
Kada jednom ustanovimo ispravne strukture autoriteta, dilema kako uspostaviti pravilan stav je riješena. Duh Proroštva je njegovatelj sjemena. On nam dozvoljava da „napredujemo“ i da se razvijamo. Ono ispravlja pogrešne svjetske stavove i pretpostavke i dozvoljava nam da držimo Bibliju u pravom svjetlu. Kao što bi sin/ćerka slušali upute svoje majke, a majka bi se pokoravala vođstvu i autoritetu svog muža; tako bismo se i mi trebali pokoriti autoritetu Duha proroštva kao što se ono pokorava poglavarstvu i Sjemenu Biblije. Koncept je jednostavan: dubok uticaj koji transformiše život.
Sa aspekta posletka vremena, Duh proroštva je kao pomorski pilot, čiji zadatak je uvođenje broda u luku. Pred ulaz u luku, pilot se ukrcava na brod i daje precizne, detaljne i stručne instrukcije za sigurno manevrisanje i uplovljavanje u luku. Ali prisustvo pilota ne oslobađa odgovornosti posadu broda. Kako je to funkcionisalo u praksi?
„Nakon što je prošlo vrijeme vezano za 1844, tražili smo istinu kao skriveno blago. Susretala sam se sa braćom i marljivo smo proučavali i molili se. Često smo ostajali zajedno do kasno u noć, a nekada i po čitavu noć, moleći za svjetlost i proučavajući Riječ. Iznova i iznova, ova braća su se sakupljala da proučavaju Bibliju da bi znali njeno značenje i pripremajući se da je podučavaju sa silom. Kada bi došli do tačke u svom proučavanju, pri kojoj su rekli, ‘Ne možemo učiniti ništa više,’ Božji Duh bi se spustio na mene. Bila bih uzeta u viziji i jasno objašnjenje stihova koje smo proučavali bilo bi mi pokazano, sa instrukcijama kako da plodonosno radimo i da podučavamo. Tako nam je data svjetlost koja nam je pomogla da shvatimo Pismo po pitanju Hrista, Njegove misije i Njegovog sveštenstva. Put istine koji se proteže od tog vremena do vremena kada ćemo ući u Božji grad, mi je jasno pokazan i dala sam drugima instrukcije koje mi je Gospod dao.“ (Review and Herald, May 25, 1905 par. 24)
Neophodnost posebnog proročkog vođstva u kritičnim vremenima po Božji narod objašnjena je u Bibliji. Otkrivenje 12. glava daje sažetak velike borbe između Hrista i Sotone. Namjera Sotone uvijek je bila zatiranje Božjeg naroda. „Tada se aždaja razgnevila na ženu i otišla da ratuje s ostatkom njenog sjemena, sa onima koji drže uputstva Božja i imaju svjedočanstvo Isusa Hrista.“ (Otk. 12:17) Dvije ključne stvari koje razlikuju Božji narod od ostatka svijeta su držanje Božjih uputstava (Zakona) i nošenje svjedočanstva Duha proroštva (uporedi sa Otk. 19:10; Isa. 8:20). Ali zašto bi ovo dostignuće toliko razgnjevilo aždaju? – Jednostavno jer su ova djela u suprotnosti sa Sotoninim najranijim naporima da zatre znanje o pravom Bogu (vidi: 1. Kor. 8:5,6) i istinskom vječnom jevanđelju (Planu spasenja).
Napokon, treba naglasiti da kao što se Duh Proroštva smatra nebitnim kroz lažno uzdizanje crkvenih autoriteta, tako će i Hrist za ljude biti pričinjen nebitnim lažnim uzdizanjem. Lažno uzdizanje u kontekstu jednakosti po moći, uništava Hrista kao Put. Promjena Njegovog odnosa sa Ocem pomućuje put spasenja. Da li je moguće da je Sotona u svojim naporima „da ospori Hristovu nadmoć“ našao da mu je lakše da ga uzdigne i načini ga tada nebitnim? Razmislimo dobro o ovim stvarima dok smišljamo kako ćemo konstituisati svoje strukture autoriteta.
Izvodi iz knjige Adriana Ebensa „Povratak Ilije“ (adapatirano)
