Prilikom susreta sa Svetim Pismom od ključnog je značaja da od samog početka našeg proučavanja usvojimo ispravan pristup i razumijevanje biblijskih tekstova. U suprotnom, ukoliko u najvažnije poruke ikada date čovječanstvu uđemo sa pogrešnim premisama ili crkvenim dogmama koje nemaju podršku Božje Riječi, to će uslovljavati i minirati sve naše napore na način da sami izvrćemo ili negiramo njena jasna učenja u pokušajima da branimo svoja neodrživa gledišta ili tuđe zablude. U tom slučaju naći ćemo se u istom taboru sa onima „koji uvijek uče, ali nikako ne dolaze u spoznaju istine“ (2. Timoteju 3:7). Ako zaista želimo istinu, to podrazumijeva apsolutno pošten pristup s naše strane koji odbija da stavi ljudska mišljenja iznad Božje objave, uključujući i naše sopstveno. Naravno to nipošto ne znači isključivanje zdravog rezonovanja i dostupnih naučnih činjenica koje nam pomažu da sklopimo što jasniju sliku o svijetu u kojem živimo. Biblija je Božja objava o najvažnijim pitanjima porijekla, ljudske egzistencije i sudbine, ali nije knjiga sveznanja. Zato trebamo mudro kombinovati i nadograđivati znanje tako da ne urušavamo biblijske doktrine niti ugrožavamo zdravi razum na račun pogrešnih zaključaka iz Svetog Pisma ili indoktrinacije kroz nauku i informacije koje primamo u svijetu.
U ispravnom pristupu Svetom Pismu veoma nam mogu pomoći starosavezni i novosavezni autori, uključujući svakako Isusa Hrista, odnosno način na koji su oni razumjeli prethodne spise, i zašto je to od vitalnog značaja za ispravnu biblijsku hermeneutiku.
Svako ko je mnogo čitao Bibliju prepoznaće da postoje različite vrste literature u Starom i Novom savezu. Tu su parabole, poezija, proročke vizije, snovi, poslanice, poslovice i istorijski narativi, od kojih je većina potonja. Dakle, kako bismo, na primjer, trebali tumačiti Postanje? Da li je to istorija? Je li to mitologija? Da li je to simbolična poezija? Je li to alegorija? Je li to parabola? Je li to proročka vizija? Je li to mješavina ove vrste književnosti ili neka vrsta jedinstvenog žanra? I da li je to uopšte važno?
Kasnije ćemo se vratiti na poslednje pitanje, ali ovdje je dovoljno reći da je ispravan zaključak o žanru književnosti temelj pitanja ispravnog tumačenja. Ako doslovno protumačimo nešto što je autor želio shvatiti figurativno, onda ćemo pogrešno razumjeti tekst. Kada je Isus rekao: „Ja sam vrata“ (Jovan 10:9), nije mislio da je napravljen od drveta sa šarkama pričvršćenim za njegov bok. Nasuprot tome, ako nešto figurativno protumačimo što je autor namjeravao da se uzme doslovno, pogriješićemo. Kada je Isus rekao: „Sin čovečiji će biti predat ljudima u ruke, i oni će ga ubiti, ali on će trećeg dana uskrsnuti.“ (Matej 17:22-23), očigledno je to mislio potpuno doslovno.
Postoji mnogo dokaza koje bismo mogli uzeti u obzir da bismo odredili žanr Postanja, kao što su unutrašnji dokazi u Knjizi Postanja i kako su religiozne osobe gledale na ova poglavlja kroz istoriju. Ali ovdje želimo odgovoriti na pitanje: „Kako su ih tumačili drugi biblijski pisci (osim Mojsija, koji je napisao Postanje[1]) i Isus?“ Iz iskustva se čini da većina ljudi koji razmatraju pitanje kako protumačiti rana poglavlja Postanja nikada nisu postavili, a još manje odgovorili na to pitanje.
Za početak, razmotrite šta Bog kaže o načinu na koji je govorio Mojsiju za razliku od načina na koji je govorio drugim prorocima. U Brojevima 12:6–8 čitamo:
Zatim je rekao: „On [Gospod] reče: ‘Čujte moje riječi. Da se među vama pojavio Gospodnji prorok, ja bih mu se javio u viziji. U snu bih mu govorio. Ali nije tako s mojim slugom Mojsijem! Njemu je povjeren cio moj dom. Njemu govorim licem u lice, jasnim riječima, a ne u zagonetkama. I on gleda Gospodnju priliku. Kako se onda niste bojali da govorite protiv mog sluge, protiv Mojsija?’“
Dakle, Bog kaže da je „jasno“ govorio Mojsiju, a ne „u zagonetkama“ ili enigmama, to jest, ne nejasnim jezikom. To snažno sugeriše da ne bismo trebali tražiti misteriozna, teško razumljiva značenja u onome što je Mojsije napisao. Umjesto toga, trebali bismo čitati Postanje kao jednostavnu istoriju kakva se čini. Ispitivanje kako ostatak Biblije tumači Postanje to dodatno potvrđuje.
Starosavezni autori i njihova upotreba Postanja
Kada se okrenemo drugim starosaveznim autorima, postoji samo nekoliko referenci na Postanje 1–11. Ali sve one tretiraju ta poglavlja kao doslovnu istoriju.
Jevreji su bili veoma pažljivi u pogledu rodoslovlja. Na primjer, u Nehemiji 7:61–64 ljudi koji su htjeli služiti u obnovljenom hramu morali su dokazati da potiču iz Aronove svešteničke loze. Oni koji to nisu mogli dokazati nisu mogli služiti kao sveštenici. Prva Dnevnika 1–8 daje dugačak niz rodoslovlja sve do Adama. Poglavlje 1 (stihovi 1–28) ne sadrži imena koja nedostaju niti su dodana u genealoškim vezama od Adama do Abrama, u poređenju sa Postanjem 5 i Postanjem 11. Autor(i) Prve Dnevnika očito je uzeo ove genealogije kao istorijski tačne.
Izvan Postanja 6–11, Psalam 29:10 sadrži jedinu drugu upotrebu hebrejske riječi „mabul“ (prevedene kao „potop“).[2] Bog je doslovno vladao nad vodama potopa u globalnom Nojevom potopu. Da taj događaj nije istorijski, izjava u ovom stihu ne bi imala stvarnu snagu i obećanje iz stiha 11 da će On dati mir Božjem narodu.
Psalam 33:6–9 potvrđuje da je Bog stvarao natprirodno svojom Riječju, baš kao što Postanje 1 ponavlja više puta. Stvorenja su odmah nastala kada je Bog rekao: „Neka bude…“ Bog nije morao da čeka milione ili hiljade godina da se pojavi svjetlost ili suvo zemljište, biljke i životinje ili Adam. On je govorio i bilo je učinjeno; „jer on reče, i postade; on uredi, i pokaza se.“ ( Psalam 33:9 ).
Psalam 104:5 i 19 govore o događajima tokom sedmice stvaranja.[3] Ali stihovi 6–9 u ovom psalmu daju dodatne informacije u odnosu na one date u Postanju 8, koji opisuje kako su se vode povukle sa zemlje na kraju Potopa.[4] Psalmista jasno opisuje istorijske događaje.
U prekrasnoj poetskoj formi, Psalam 136 opisuje mnoga od Božjih moćnih djela u istoriji, počevši od izjava o nekim od Njegovih stvaralačkih djela u Postanju 1.
U Isaiji 54:9 Bog kaže (odgovarajući obećanju iz Psalma 104:9) Izraelu: „Za mene je to kao i Nojevo vrijeme. Kao što sam se zakleo da Nojeve vode više neće preplaviti zemlju, tako sam se zakleo da se više neću gnjeviti na tebe i da te neću prekorevati.“ Božje obećanje ne bi imalo snagu da izvještaj o Nojevom potopu nije istorijski istinit. Niko ne bi vjerovao u Drugi Hristov dolazak da je obećanje (kao što je zabilježeno u Mateju 24:37–39) dato ovako: „Kao što Djed Mraz dolazi sa Sjevernog pola na svojim saonicama koje vuku irvasi na Badnje veče i stavlja poklone za cijelu porodicu pod jelku u svakom domu, tako Isus dolazi ponovo kao Kralj kraljeva i Gospodar nad gospodarima.“ Zapravo, analogija bi uvjerila ljude da je Drugi dolazak mit.
U Ezekielu 14:14–20 Bog se više puta pominje na Noja, Danila i Jova i jasno ukazuje da su svi oni bili podjednako istorijski i pravedni ljudi. Nema razloga za sumnju da je Bog mislio da je sve što Biblija kaže o tim ljudima istorijski tačno.
Pogled novosaveznih autora na Postanje
Novi savez ima mnogo eksplicitnijih referenci na rana poglavlja Postanja.
Isusova rodoslovlja predstavljena u Mateju 1:1–17 i Luki 3:23–38 pokazuju da je Postanje istorijska pripovijest. Sve ove genealogije moraju biti podjednako istorijske ili u suprotnom moramo zaključiti da je Isus potekao iz mita i stoga ne bi bio pravo ljudsko biće, a samim tim ni naš Spasitelj i Gospod.[5]
Pavle je izgradio svoju doktrinu o grijehu i spasenju na činjenici da su grijeh i smrt ušli u svijet preko Adama. Isus, kao drugi Adam, došao je na svijet da donese pravednost i život ljudima i da poništi štetno djelo prvog Adama (Rimljanima 5:12–19; 1. Korinćanima 15:21–22, 45–47). Pavle je potvrdio da je zmija prevarila Evu, a ne Adama (2. Korinćanima 11:3; 1. Timoteju 2:13-14). Uzeo je Postanje 1–2 doslovno potvrđujući da je Adam prvi stvoren, a Eva stvorena od Adamovog tijela (1. Korinćanima 11:8–9). U Rimljanima 1:20, Pavle je ukazao da su ljudi vidjeli dokaze o postojanju Boga i nekih Njegovih atributa od stvaranja svijeta. To znači da je Pavle vjerovao da je čovjek bio tamo na početku istorije, a ne milijarde godina nakon početka.
Petar je na sličan način temeljio neka od svojih učenja na doslovnoj istoriji iz Postanja. U 1. Petrovoj 3:20, 2. Petrovoj 2:4–9 i 2, Petrovoj 3:3–7, on se osvrnuo na potop. Smatrao je izvještaj o Noju i potopu isto toliko istorijskim kao i izvještaj o sudu Sodomu i Gomoru (Postanje 19). On je potvrdio da je samo osam ljudi spašeno i da je potop bio globalan, baš kao što će biti i budući događaji o Drugom Hristovom dolasku. Tvrdio je da će rugači negirati Drugi dolazak jer poriču natprirodno stvaranje i Nojev potop. A Petar je svojim čitaocima rekao da će rugači to učiniti jer razmišljaju na temelju filozofske pretpostavke koju danas nazivamo uniformističkim naturalizmom: „sve stoji kao što je bilo od početka stvaranja“ (2. Petrova 3:4).
Prigovaralo se da apostoli nisu znali razliku između istine i mita. Ali i ovo je lažno. U 1. Korinćanima 10:1–11 Pavle se poziva na brojne odlomke iz Petoknjižja u kojima su opisana čuda i naglašava u stihovima 6 i 11 da se „ovo dogodilo“. U 2. Timoteju 4:3–4 Pavle je napisao:
„Jer će doći vrijeme kad ljudi neće podnositi zdravo učenje, nego će po sopstvenim željama nakupiti sebi učitelje koji će im govoriti ono što godi njihovim ušima. I odvratiće uši od istine, a okrenuće se izmišljenim pričama.“
Grčka riječ koja se ovdje prevodi kao „izmišljene priče“ je mitos, od čega smo dobili našu riječ „mit“. Za razliku od „istine“ ili „zdrave nauke“, ista grčka riječ se koristi u 1. Timoteju 1:4, 4:7; Titu 1:14; i 2. Petrovoj 1:16. U svijetu u prvom vijeku punom grčkih, rimskih i jevrejskih mitova, apostoli su jasno znali razliku između istine i mita. I stalno su potvrđivali da Riječ Božja sadrži istinu, a ne mit.
Hrist i njegova upotreba Postanja
U Jovanu 10:34–36 Isus je branio svoju tvrdnju da je Sin Božji citirajući Psalam 82:6, a zatim je ustvrdio da se „Pismo ne može poništiti.“ To jest, Biblija je vjerna, pouzdana i istinita. Sveto pismo se ne može biti u kontradikciji ili se poništiti. U Luki 24:25–27 Isus je ukorio svoje učenike što ne vjeruju svemu što su proroci govorili (što On izjednačava sa „svim Pismima“). Dakle, po Isusovom mišljenju, svo Sveto pismo je pouzdano i treba mu vjerovati.
Drugi način na koji je Isus otkrio svoje potpuno povjerenje u Sveto pismo je tretirajući kao istorijsku činjenicu izvještaje iz Starog saveza, za koje većina savremenih ljudi misli da su nevjerovatna mitologija. Ovi istorijski izvještaji uključuju Adama i Evu kao prvi bračni par (Matej 19:3–6; Marko 10:3–9), Abela kao prvog proroka koji je ubijen (Luka 11:50–51), Noja i potop (Matej 24:38–39), iskustva Lota i njegove žene (Luka 17:28–32), sud Sodomu i Gomoru (Matej 10:15), Mojsije i podizanje bakarne zmije tokom lutanja pustinjom nakon izlaska iz Egipta (Jovan 3:14), Mojsija i manu s neba (Jovan 6:32–33, 49), Ilijina čuda (Luka 4:25–27) i Jonu u velikoj ribi (Matej 12:40–41). Isus nije alegorizovao ove izvještaje, već ih je uzeo kao direktnu istoriju, opisujući događaje koji su se stvarno dogodili, baš kao što opisuje Stari savez. Isus je koristio ove izvještaje da pouči svoje učenike da će se događaji Njegove vlastite smrti, uskrsnuća i Drugog dolaska takođe sigurno dogoditi u vremensko-prostornoj stvarnosti. Isus je takođe ukazao da je Sveto pismo u suštini razumljivo (ili jasno): pisci jevanđelja 11 puta bilježe da je rekao: „Nisi li čitao…?“[6] I 30 puta je branio svoje učenje govoreći: „Pisano je.“[7] On je prekorio svoje slušaoce što ne razumiju i ne vjeruju u ono što tekst jasno kaže.
Osim gore navedenih dokaza da je Isus uzimao Postanje i druga Pisma kao direktnu, pouzdanu istoriju, pisci jevanđelja bilježe tri važne izjave koje otkrivaju Isusov pogled na svijet. Pažljiva analiza ovih stihova (Marko 10:6; Marko 13:19–20; Luka 11:50–51) pokazuje da je Isus vjerovao da su Adam i Eva postojali u suštini u isto vrijeme kada je Bog stvorio sve ostalo (a Abel je veoma blizu tog vremena), a ne milionima ili milijardama godina nakon što je Bog stvorio druge stvari. Ovo pokazuje da je Isus dane stvaranja shvatao kao doslovne dane od 24 sata. Dakle, sve što je Isus rekao pokazuje da je vjerovao u istorijsku stvarnost Pisama Starog saveza.
Prigovaralo se da je u ovim izjavama Isus samo prihvatio kulturna vjerovanja svog vremena. Ali ovo je netačno iz četiri razloga. Prvo, Isus je bio istina (Jovan 14:6), i stoga je uvijek govorio istinu. Iz Njegovih usta nikada nije izašla nikakva lažljiva ili obmanjujuća riječ (1. Petrova 2:22). Čak su i njegovi neprijatelji rekli: „Učitelju, znamo da govoriš istinu i da nisi pristrasan, jer ne gledaš ko je ko, nego po istini učiš Božjem putu.“ (Marko 12:14) Drugo, Isus je poučavao s autoritetom na osnovu Božje Riječi, koju je nazvao „istinom“ (Jovan 17:17), a ne onako kako su književnici i fariseji učili na osnovu svojih predanja (Matej 7:28-29). Treće, Isus se više puta i hrabro suočavao sa svim vrstama pogrešnog razmišljanja i ponašanja u životima svojih slušalaca, uprkos prijetnji progonstvom zbog toga (Matej 22:29; Jovan 2:15–16, 3:10, 4:3–4, 9; Marko 7:9–13). I konačno, Isus je naglasio temeljnu važnost vjerovanja u ono što je Mojsije napisao na direktan način (Jovan 5:45; Luka 16:31, 24:25–27, 24:44–45; Jovan 3:12; Matej 17:5).
Zašto je ovo važno?
Trebali bismo uzeti Postanje i druge istorijske spise kao direktnu, tačnu, doslovnu istoriju jer su to činili Isus, apostoli i svi drugi biblijski pisci. Ne postoji apsolutno nikakva biblijska osnova za uzimanje ovih spisa kao bilo koje vrste nebukvalnog, figurativnog žanra književnosti. To bi nam trebao biti dovoljan razlog da tumačimo kompletan istorijski narativ i sve druge jasne izjave na isti doslovan način. Ali postoje još neki važni razlozi za to.
Samo doslovan, istorijski pristup Petoknjižju daje pravi temelj za jevanđelje i buduću nadu jevanđelja. Isus je došao na svijet da riješi problem grijeha koji je započeo u stvarnoj, vremensko-prostornoj istoriji u stvarnom Edenskom vrtu sa dvoje stvarnih ljudi zvanim Adam i Eva i pravom zmijom preko koje je Sotona razgovarao s Evom.[8] Grijeh Adama i Eve za njih je rezultirao duhovnom i fizičkom smrću, ali i božanskim prokletstvom na cijelom nekada „veoma dobrom“ tvorevinom (vidi Postanje 1:31 i 3:14–19). Isus ponovo dolazi da oslobodi sve hrišćane i samu tvorevinu od tog ropstva kvarenju (Rimljanima 8:18-25). Po okončanju Plana spasenja, postojaće novo nebo i nova Zemlja, gdje prebiva pravednost i gdje više neće biti grijeha, smrti i prirodnih zala. Nedoslovno čitanje Postanja i drugih istorijskih spisa uništava ovu poruku Biblije i u konačnici predstavlja napad na Božji karakter.
Postanje je takođe temelj mnogih drugih važnih doktrina u ostatku Biblije, kao što je muško poglavarstvo ljubavi u domu i vjerskoj zajednici.
Zaključak
Biblija je kristalno jasna. Božja Riječ podrazumijeva tačnim ono što govori. Moramo vjerovati Petoknjižju i drugim Pismima kao doslovnoj istoriji jer su to činili Isus, novosavezni apostoli i starosavezni proroci i zato što su to temelji za ostatak Biblije. Ako se izjašnjavamo da vjerujemo u Hrista, a ipak ne vjerujemo drugim biblijskim spisima u koje je Isus očito vjerovao, mi smo nedosledni i nismo vjerni sledbenici našeg Gospoda. Isto važi za teološke izjave Starog i Novog saveza. Na mjestima gdje Sveto Pismo koristi stilske figure i simboliku razuman čitalac će lako prepoznati taj žanr i, uz pomoć drugih dionica iz Biblije koje tretiraju isti predmet, doći do ispravnog tumačenja i utemeljene doktrine.
Dakle, prije svega moramo pokazati poštovanje prema Božjoj objavi i ponizno dozvoliti da nas On svojim Duhom i upotrebom zdravog razuma vodi do ispravnih stavova. Bog je rekao preko proroka Isaije (66:1-2):
„Ovako kaže Gospod: ‘Nebesa su moj presto, a zemlja je podnožje mojim nogama. Gdje mi onda možete sagraditi dom? Gdje je mjesto za moje prebivalište? Sve je to moja ruka načinila, i tako je sve to nastalo,’ govori Gospod. ‘Ja ću pogledati na onoga ko je poniznog i skrušenog duha i ko drhti od moje riječi.’“
Hoćete li biti onaj koji drhti pred Božjim riječima, umjesto da vjerujete u pogrešive riječi ljudskih lažnih autoriteta koji razvijaju pseudo naučne hipoteze, mitove i teološke doktrine koje poriču Božju Riječ? U konačnici sve će se svesti na to kome ste vjerovali i u šta odnosno u koga ste položili svoje nade.
_____________________________
[1] Da je Mojsije bio autor prvih pet knjiga (nazvanih Petoknjižje) Starog saveza jasno je iz samog Svetog pisma. Petoknjižje to izričito tvrdi u Izlasku 17:14, 24:4, 34:27; Brojevi 33:1–2; Ponovljeni zakon 31:9–11. Druge starosavezne knjige potvrđuju da je Mojsije napisao ove knjige, koje su u vrijeme Jošue Nunova postale poznate kao „Zakon“, „knjiga Zakona“ ili „Mojsijev zakon“: Jošua Nunov 1:8, 8:31–32; 1. Kraljevima 2:3; 2 Kraljevima 14:6 (citirajući Ponovljeni zakon 24:16), 2. Kraljevima 21:8; Ezra 6:18; Nehemija 13:1; Danilo 9:11–13; Malahija 4:4. Novi savez se slaže s tim u Mateju 19:8; Jovanu 5:46–47, 7:19; Djelima apostolskim 3:22 (citiranje iz Ponovljenog zakona 18:15); Rimljanima 10:5 (citirajući Levitski zakonik 18:5) i Marku 12:26 (koji se odnosi na Izlazak 3:6). Jevrejska tradicija takođe pripisuje Petoknjižje Mojsiju. Takođe, teorije liberalnih teologa koji poriču Mojsijevo autorstvo ovih knjiga pune su lažnih pretpostavki i nelogičnog zaključivanja.
[2] Postoje četiri druge hebrejske riječi koje se koriste u Starom savezu za opisivanje manjih, lokalizovanih poplava.
[3] Većina ovog psalma se odnosi na aspekte Božjeg stvaranja kakav je postojao u vrijeme kada je psalmista pisao. Suprotno onome što tvrde neki kreacionisti stare Zemlje, Psalam 104 nije „prikaz stvaranja“.
[4] Da se ovi stihovi ne odnose na sedmicu stvaranja vidljivo je iz obećanja prikazanog u 9. stihu, koje odražava obećanje iz Postanja 9:11–17. Bog nije dao takvo obećanje trećeg dana u sedmici stvaranja kada je učinio da se pojavi suvo zemljište.
[5] U Mateju 1:1–17, Matej je jasno izostavio neka imena u svom rodoslovu (u literarne svrhe), što se vidi u poređenju sa istorijom Starog saveza. Ali svi ljudi su podjednako istorijski sve do Abrama, koji se prvi put spominje u Postanju 11. Luka 3:23–38 prati Isusovu lozu od Adama. Nema razloga da mislimo da u Lukinom rodoslovu nedostaju imena, jer 1) on je bio zabrinut da nam dâ tačnu istinu (Luka 1:4), i 2) njegovo rodoslovlje od Adama do Abrama odgovara 1. Dnevnika 1:1– 28 i Postanju 5 i 11, i nema dobrog razloga za zaključak da u Postanju nedostaju imena.
[6] U ovim slučajevima Isus se pozivao na Postanje 1–2, Izlazak 3–6, 1. Samuelova 21:6, Psalam 8:2 i 118:22, i na neodređeni levitski zakon – drugim riječima, na odlomke iz istorijskog narativa, Zakon i poeziju Svetog pisma.
[7] Odlomci koje je on posebno citirao bili su iz svih pet knjiga Petoknjižja, Psalama, Isaije, Jeremije, Zaharije i Malahije. Zanimljivo je da je u Isusovom kušanju Sotona doslovno koristio Sveto pismo i, kao odgovor, Isus nije implicirao da je doslovno tumačenje Sotone pogrešno. Umjesto toga, ispravio je Sotoninu pogrešnu primjenu doslovnog značenja teksta citirajući drugi tekst, koji je shvatio doslovno (vidi Matej 4:6–7).
[8] Zašto hrišćani imaju problema s vjerovanjem u izvještaj u Postanju 3 gdje je riječ o zmiji koja govori zaista je misterija. Danas imamo papagaje koji govore, što ne uključuje natprirodnu intervenciju. A ako hrišćanin vjeruje u bilo koje biblijsko čudo, onda mora vjerovati da je Gospod preko anđela iskoristio Balamovu magaricu da razgovara s problematičnim prorokom (Brojevi 22:28). Budući da je Sotona takođe moćno natprirodno biće koje može činiti natprirodne stvari (npr. 2. Korinćanima 11:11–13; Matej 4:1–11; 2. Solunjanima 2:8–9), uopšte nije teško razumjeti ili vjerovati da je on mogao govoriti kroz zmiju da prevari Evu (uporedi sa 2. Korinćanima 11:3; Otkrivenje 12:9).
