Osjećanje straha je povezano sa različitim racionalnim ili iracionalnom opasnostima i neizvjesnošću. Kada nešto ne znamo ili ne možemo da pretpostavimo ishod makar i djelimično onda nas neznanje i neodređenost jako plaše. To je prirodno u svijetu u kakvom živimo jer se iza neizvjesnosti može kriti opasnost koja ugrožava sam život ili ono što smatramo vrijednim. Zato je normalni, umjereni strah, bez obzira na sva neprijatna osjećanja koja izaziva, funkcionalan i neophodan mehanizam, slično kao što je to bol. Ovaj negativni osjećaj se kreće u rasponu od straha, preko panike do užasa, zavisno od procjene opasnosti i (ne)mogućnosti njenog izbjegavanja. Zbog nesigurnosti i iracionalnosti, kod ljudi se razvio i cijeli niz iracionalnih fobija. Na fiziološkom planu, strah se manifestuje ubrzanim radom srca, porastom tonusa mišića, povišenim krvnim pritiskom, povećanim lučenjem adrenalina, ubrzanim disanjem, sušenjem usta, itd.
Prva osoba koja je ispoljila strah u istoriji čovječanstva je Adam. To se dogodilo po padu u grijeh. „I čuli su glas Gospoda Boga, koji je išao vrtom za dnevnog povjetarca, pa su se čovjek i njegova žena sakrili od lica Gospoda Boga među drvećem u vrtu. Gospod Bog je dozivao čovjeka riječima: ‘Gdje si?’ On mu je odgovorio: ‘Čuo sam tvoj glas u vrtu, ali sam se uplašio jer sam go pa sam se zato sakrio.’“ (Postanje 3:8-10)
Čitajući ovaj izvještaj prvo što nam može pasti na pamet je da se Adam uplašio od Gospoda zbog svog čina sagrešenja. Međutim, sam Adam je dao razlog za svoj strah kazavši „jer sam go“. Adam je imao moralni strah, strah od golotinje koja je prvom paru otvorila oči da shvate šta su uradili. Za njih je to bila užasavajuća promjena koja se ticala ne samo njih nego i svega ostalog u prirodi, u njihovom okruženju.
Adam je uveo grijeh u svijet ali Bog izvjesno nije taj koji se može prilagoditi grešnom stanju. Njegov karakter i Njegova svetost su isti u vječnosti. Čovjek je taj kojemu je potrebno prilagođavanje. Čovjek je taj kojemu je neophodna promjena vizure jer mi smo skloni da i Boga posmatramo kroz prizmu našeg grešnog karaktera. Od spasonosne je važnosti da upoznamo Gospoda i istinu koja je od Boga kakvi zaista jesu.
Gospod u Edenu nije mogao kršiti svoj Zakon i spasiti Adama i Evu neposrednih posledica grijeha, ali ono što jeste odmah učinio je davanje dobre vijesti o spasenju, o Mesiji kroz kojeg će grijeh i smrt biti pobijeđeni. Adamu i Evi je ostao strah od njihovog čina grijeha, svjesni su bili šta su ustvari uradili. Ali opet, kada su gledali na Boga ljubavi, tu su ponovo našli svoje spasenje i svoje utočiste. Dobili su novu nadu.
Od samog početka grijeha postoji opasnost da mi gledamo Boga i Hrista drugačije od onoga što Otac i Sin jesu. Ako ikad padnemo u iskušenje da sumnjičavo gledamo na Boga, iz primjera kakav je Isus bio na ovoj zemlji i kako je svima nama On pokazao Oca, Hrist je svima nama jedini i najbolji uzor na koji mi možemo i trebamo se ugledati.
Šta predstavlja strah Gospodnji?
„Zato se sada bojte Gospoda. Pazite kako radite, jer kod Gospoda, našeg Boga, nema nepravednosti ni pristrasnosti ni uzimanja mita.“ (2. Dnevnika 19:7)
„Strah od Gospoda je čist, zauvijek ostaje. Odluke su Gospodnje istinite i pravedne.“ (Psalam 19:9)
„Strah od Gospoda početak je mudrosti. Svi koji ga upražnjavaju zaista su razumni. Hvala njegova stoji u budućnosti.“ (Psalam 111:10)
„Strah od Gospoda početak je znanja. Ludi preziru mudrost i pouku.“ (Priče 1:7)
„Jer su mrzeli znanje, i strah od Gospoda nisu izabrali.“ (Priče 1:29)
Obratimo sada posebnu pažnju na sledeći stih:
„Imati strah od Gospoda znači mrzjeti zlo. Ja mrzim samouzvisivanje i ponos, zao put i izopačena usta.“ (Priče 8:13)
„Strah od Gospoda početak je mudrosti, a znanje o Najsvetijem donosi razboritost.“ (Priče 9:10)
„Strah od Gospoda dodaje dane, a zlima se skraćuju godine.“ (Priče 10:27)
„Strah od Gospoda izvor je života, izbavlja iz zamki smrti.“ (Priče 14:27)
„Bolje je malo sa strahom od Gospoda nego veliko blago i s njim nemir.“ (Priče 15.16)
„Strah od Gospoda uči mudrosti i prije časti ide poniznost.“ (Priče 15:33)
„Dobrotom i istinom čisti se prestup, i u strahu od Gospoda čovjek se kloni zla.“ (Priče 16:6)
„Strah od Gospoda vodi u život, i ko ga ima, mirno spava, ne snalazi ga zlo.“ (Priče 19:23)
Veoma je interesantno zapaziti da se u jednom mesijanskom proročanstvu datom u knjizi proroka Isaije povezuju mudrost, razboritost, savjet, znanje i sila sa strahom od Gospoda:
„Na njemu će počivati Gospodnji Duh, Duh mudrosti i razboritosti, Duh savjeta i sile, Duh znanja i straha od Gospoda.“ (Isaija 11:2)
Da li se Isus zaista bojao Oca, kakav je On imao odnos sa Njim? Očigledno je riječ o strahopoštovanju koje sadrži u sebi moralne konotacije i moralnu odgovornost.
„Pouzdanje u tvoja vremena pokazaće se bogatstvom spasenja – mudrost, znanje i strah od Gospoda. To je pravo blago za onoga ko to ima.“ (Isaija 33:6)
Podsjetimo se sada citata iz 2. Dnevnika 19:7 koji kaže: „Zato se sada bojte Gospoda. Pazite kako radite, jer kod Gospoda, našeg Boga, nema nepravednosti ni pristrasnosti ni uzimanja mita.“ O kakvom se strahu ovdje zapravo radi? Radi se o strahopoštovanju prema Bogu koje podiže i oplemenjuje.
Da li je Adam onda imao strah od Gospoda jer mu je prijetio da će ga ubiti? Ako je to tako, da li Mu onda i mi trebamo služiti iz straha da nas Bog ne ubije jer je On promjenljiv? Naravno da ne.
Sam Bog otkriva svoj nepromjenljivi karakter: „Jer sam ja Gospod, ja se ne mijenjam, a vi ste sinovi Jakovljevi – zato vas nije nestalo.“ (Malahija 3:6) „Isus Hristos je juče i danas isti i u svim dobima.“ (Jevrejima 13:8)
Dakle, strahopoštovanje prema Bogu ima svoju moralnu funkciju koja je direktno povezana sa Njegovim zakonima života (vidi: 5. Mojsija 31:12,13). Ono nas čuva od neprijatelja, od grijeha i zla, od razdvajanja od Boga i od moralne pokvarenosti. Strah Gospodnji je još jedan dar na blagoslov od Boga koji čuva i proizvodi dobro kako u nama tako u i svima drugima oko nas. To je jedan od mehanizama koji nas čuva, vodi, drži nas na straži budnim i održava nas. Zdravo strahopoštovanje prema Bogu postojaće kroz svu vječnost. Zato je vrlo važno da ga danas sa Bogom imamo i izgrađujemo, zajedno sa svim plemenitim osobinama duše. To je put ka savršenstvu. U troanđeoskoj poruci iz Otkrivenja 14. glava koja se odnosi na vrijeme kraja, između ostalog upućen je poziv čovječanstvu da se boji Boga i da mu slavu koja mu pripada kao Stvoritelju i Sudiji.
Strahopoštovanje prema Bogu nije isto što i strah od Boga kojim Ga gledamo kroz prizmu naše pale prirode, već je to strah Gospodnji koji nas same čuva od grijeha i zla, čuva nas od razdvajanja od Njega i taj strah nas uvodi u sve ono dobro što je od početka stvaranja dato za čovjeka. Ukoliko izgubimo ili prezremo ovaj fini mehanizam zdravog hijerarhijskog odnosa kakav treba postojati između Stvoritelja i stvorenja, neminovno je kršenje moralnog Zakona i udaljavanje od Boga te dalja dekadencija i degradacija Božjeg obličja koja se završava konačnom propašću. Gubitak zdravog strahopoštovanja prema Bogu takođe je primjetan u liberalnim hrišćanskim zajednicama, zatrovanim lažiranim jevanđeljem ljubavi, gdje takvi vjernici na Gospoda gledaju kao na kolegu ili partnera kojem mogu da tepaju, šale se i zabavljaju. Taj iskvareni i lakomisleni duh prenesen je kroz umjetnost i filmsku produkciju. Druga krajnost je gledanje na Boga kao na neumoljivog sudiju koji samo čeka da kazni ljude za neposlušnost ili im sprema „pakao“ za „vječno mučenje“.
U prethodno navedenim stihovima jasno se govori da strah Gospodnji podrazumijeva i uklanjanje od zla. Razumna spoznaja o Bogu zaista je najjači mehanizam zaštite čovjeka od zla, ne samo u preventivnom smislu nego i zato što dobro poznavanje originala omogućava identifikovanje i razobličavanje svih falsifikata (prikrivenih oblika zala koja se lažno predstavljaju kao dobro).
Sada ćemo se malo udaljiti od teme i pogledati jedan vrlo zanimljiv slučaj koji nam kroz Ilijino iskustvo govori o tome kakav je zapravo Bog i kako On djeluje:
„Ali glas mu reče: ‘Izađi i stani na goru pred Gospodom.’ I gle, Gospod je prolazio, a silan i jak vjetar kidao je gore i lomio stijene pred Gospodom. Ali Gospod nije bio u vjetru. Posle vjetra došao je zemljotres. Ali Gospod nije bio u zemljotresu. Posle zemljotresa došla je vatra. Ali Gospod nije bio u vatri. Posle vatre došao je glas, tih i blag.“ (1. Kraljevima 19:11,12)
Ovaj tihi i blagi glas je isti glas koji govori našem srcu, razumu i savjesti. To je stvarno i živo djelovanje Duha Božjeg, nenametljiva sila koja mijenja srce.
Kada je Gospod viknuo „Adame gdje si?“, to nije zato što ga On nije mogao vidjeti već je tražio od Adama njegovo priznanje, pokajanje, promjenu, jer je On već znao šta su Adam i Eva učinili.
Danas On to isto čini i sa nama. On dolazi do nas i traži nas, želi da mi uvidimo naše pravo stanje. On nam pomaže da to uvidimo i da se zgrozimo i uplašimo zbog našeg palog stanja. On dolazi i kuca na naša vrata i nudi nam rješenje! Gospod ne želi da Ga se mi plašimo već da Ga primimo, da zajedno večeramo sa Njim (Otkrivenje 3:20). U istočnjačkoj kulturi, večera se smatrala najprisnijim oblikom zajedništva i međusobnog poštovanja.
Poruka koju otkriva Sveto Pismo je da gajimo strahopoštovanje prema Gospodu koje nikako ne uključuje strah od Boga koji je diktator ili ubica. To je paganski koncept. Mi imamo problem, ne Bog, i mi treba da prihvatimo Njegov plan spasenja. Naš karakter treba da se mijenja i izgrađuje nanovo po Božjem obličju. Stoga Bog želi da gajimo strah Gospodnji koji nas vraća i vodi k Njemu i koji nam pokazuje kakav je On i kako je zaista naš Bog dobar i pun ljubavi i praštanja. Na zemlji je Isus došao sa radosnom vijesti i svojim ličnim primjerom je pokazao i Oca i sebe. On i danas proziva naše ime i pita „Gdje si? JA sam tu za tebe i zbog tebe, dođi k Meni da te iscijelim dok još ima vremena.“
Mi, međutim, imamo slobodu da sve to zloupotrijebimo. Time sebi kopamo vječnu propast i Bog na kraju može samo potvrditi naš vlastiti izbor. Sotona je naš stvarni neprijatelj sa svojim proizvodom koji se zove grijeh i zlo. On je naš ubica, naš tiranin, uništitelj svakoga dobra i on nas truje zlom i nesrećama, jer je već samom sebi zapečatio put a sada traži još svojih žrtava da vječno propadnu sa njim.
Ali gledajući na djela Oca i Sina i mi možemo iskusiti isto strahopoštovanje kao narod koji je bio prisutan u Kapernaumu kad je Isus ponudio oproštaj grijeha i iscijelio paralizovanog čovjeka (Matej 9:1-8; Marko 2:1-12). Prilikom ispoljavanja Božje sile nad prirodnim stihijama, učenici su se ispunili strahopoštovanjem prema svom Gospodu (Marko 4:35-41). Na saznanje o uskrsenju Isusa Hrista, dvije Marije su reagovale mješavinom radosti i strahopoštovanja (Matej 28:8).
Eliminacija straha
No dok je zdravo strahopoštovanje prema Bogu poželjno i dobro, s druge strane nama je potrebno oslobađanje od strahova koje proizvode grijeh i zlo. To se postiže kroz pomirenje sa Bogom i izgradnju zajednice sa Njim u vjeri (vidi: Isaija 28:16; Jevrejima 13:6; Matej 10:26-31; 1. Jovanova 4:18). Konačna eliminacija takvih strahova, uključujući strah od smrti kao primarni među njima (Jevrejima 2:15), jedno je od najljepših obećanja datih u Božjoj objavi:
„‘Ne boj se, Jakove, slugo moj!’, govori Gospod. ‘Ne plaši se, Izraele! Jer ću te ja izbaviti iz daleke zemlje i tvoje potomstvo iz zemlje njihovog zarobljeništva. Vratiće se Jakov, biće miran i spokojan i niko ga neće plašiti.’“ (Jeremija 30:10; vidi takođe Jeremija 46:27,28)
„Sklopiću s njima savez mira i ukloniću iz zemlje sve opasne zvijeri… Oni će spokojno živjeti u svojoj zemlji. Tada će znati da sam ja Gospod, kad slomim njihov jaram i izbavim ih iz ruku onih kojima su robovali. Neće više biti plijen narodima i zemaljske zvijeri neće ih proždirati, nego će živjeti spokojno i niko ih neće plašiti.“ (Ezekiel 34:25-28)
„Gospod je skinuo osudu s tebe. Otjerao je tvog neprijatelja. Gospod, kralj Izraela, usred tebe je. Nećeš se više bojati zla.“ (Sefanija 3:15)
