Najveći napori koje čovjek ulaže u životu povezani su sa izbjegavanjem istine ili opiranjem istini. Neko je kazao da je istina govor mržnje za one koji žive u laži. Čovjek ima intelektualnu potrebu da sve relativizuje i živi u svojoj humanističkoj „istini“ koja se okreće poput vjetrokaza. Ali takva pseudo potreba proističe iz oštećene duhovnosti. Sam razum je pod kontrolom sile grijeha i destrukcije, čiji ishod je smrt. Cijelo čovjekovo biće, svi njegovi aspekti, prožeti su tom silom.
I onda iz jednog takvog kumulativnog iskustva čovjek želi sve mjeriti i procjenjivati stvari iz svoje percepcije. Ako smo se ikada zapitali zašto najrazličitiji oblici manipulacije imaju toliko uspjeha u svijetu, razloge trebamo potražiti upravo u ljudskoj prirodi. Čovjek hoće da bude izmanipulisan. Čak i pod pretpostavkom da se izoluje od drugih ljudi, samoobmana uvijek ostaje kao pribježište.
Čovjek je, dakle, obmanut i samoobmanut. Nesposoban za ljubav, pravdu, istinu i milosrđe u kojima nema otrova sebičnosti. Čovjek je grešnik i voli grijeh, ali to ga ne sprječava da mrzi druge grešnike. On traži izgovor za sopstvene grijehe u, po ljudskim mjerilima, većim grijesima svojih bližnjih. On takođe traži samopravednost kroz isticanje tuđe nepravednosti.
Ljudi odbacuju božanske standarde i jedni druge uzimaju kao standard za izgradnju sistema vrijednosti. Izopačena ideologija zahtijeva i lažnog ili lažiranog boga/bogove. Intelektualno nepoštenje proizvodi ideje koje odstupaju od zdravorazumskog i činjeničnog stanja, te služi kao podrška teološkom nepoštenju kroz selektivnu primjenu i izvrtanje božanskog otkrivenja.
I upravo na tom polju dešava se vječiti ples između istine i laži, koji odgovara svima i ne odgovara nikome. Zašto? Jer nikad ne može zadovoljiti stvarne potrebe čovjeka. Muziku komponuje nevjerstvo, aranžira sumnja, a ritam određuje čuveni trio: požuda očiju, požuda tijela i ponos života (vidi 1. Jovanova 2:16). Tako je ljudski rod kao jedna ogromna plesna dvorana gdje u opštem metežu svako za sebe pokušava izvući najviše „koristi“. Ovdje je „korist“ zaista relativan pojam, jer ljudi ne žele da znaju šta je njihovo stvarno dobro. Oni sreću traže u narkomaniji, i ko uspije da stvori bolji privid takve „sreće“, uglavnom kroz eksponiranje i paradiranje usmjereno ka čulnoj, tjelesnoj percepciji, taj se smatra uspješnim i ostali mu se dive ili mu zavide, iako su „uspješni“ i sami nesrećni, neostvareni, neispunjeni i sve drugo što ide sa bijedom ljudskog roda. Lažna sreća se najbolje razobličava kad se od njenih imalaca uzme ono što ih je navodno činilo srećnim, bilo da ih jednostavno pregazi vrijeme (kao u slučaju tzv. selebritija) ili im na neki način propadnu materijalni idoli, društveno-povlašćeni status i sl.
Čovjek je čovjeku sve i ništa. Apsurd života u grijehu je takav. I onda kad se prije ili kasnije suoči sa istinom koju navodno traži, a u stvari ne želi da je pronađe, čovjek se u svom nepoštenju okreće protiv istine, ali vrlo brzo uočava, makar instinktivno, da je to bitka gdje mu poznata zemaljska oružja nikako ne mogu pomoći. Opcije koje mu tada stoje na raspolaganju su ignorisanje (da se pravi lud i nastavi istim putem), negiranje samog Izvora istine – Boga i Njegove objave u Bibliji – ili borba protiv nosilaca istine (kroz omalovažavanje, izvrtanje njihovih motiva i riječi, osuđivanje, izopštavanje, do, ako je moguće, fizičkog zatiranja). Sve ovo je iskustveno i istorijski potvrđeno. Sam Isus Hrist je pretrpio najveća poniženja i smrt upravo od onih za čiju dobrobit koja se mjeri vječnošću se žrtvovao.
Univerzalna poruka Biblije
Biblija nije jedna od vjerskih knjiga. Biblijska religija i uopšte biblijski koncept nije jedan među konkurentima u svijetu. Poruka Biblije je toliko superiorna u svakom pogledu da je to najuniverzalnija istina ikad otkrivena čovjeka. Kad vođeni zdravim razumom i naukom kao primijenjenom logikom odgovorimo na prvo pitanje o našem stvaranju i porijeklu, u drugom koraku još lakše možemo prepoznati Bibliju kao Božju Riječ koja odgovara na sva bitna pitanja ljudske egzistencije i sudbine. Biblija jasnim jezikom otkriva identitet Tvorca, naš identitet, naš osnovni problem i rješenje za njega.
Ali upravo na ovoj tački mnogi prave devijaciju u različitim pogrešnim smjerovima. Čovjek je po prirodi sklon da se prikloni onom što je ljudsko tako da on i svoju religioznost spremnije podređuje čovjeku i ljudskim predrasudama i ustanovama nego Bogu. Otuda mnoštvo vjerskih zajednica sa mnoštvom svakovrsnih zabluda. Vjerske zajednice se podređuju svojim osnivačima i upravnim tijelima kao da su oni standard za istinu a ne Bog. Tako tradicija postaje zamjena za zdravu religioznost. Prednost tradicije je u tome što prisvaja ljude bez zahtjeva za duhovnim novorođenjem i promjenom pravca kao u biblijskoj religiji. I onda pseudo religiozni ljudi po svaku cijenu brane tradiciju koja je ništa drugo do još jedna droga na svjetskom tržištu zablude.
Biblija se kompromituje preko onih koji se lažno pozivaju na njena učenja, dok u praksi čine gotovo sve suprotno njenim načelima i konceptu. I onda nosioci tzv. velikih svjetskih religija (koje su velike samo po broju svojih pristalica) stvaraju lažnu sliku kako Biblija pripada samo judeo-hrišćanima, kao što Kuran pripada muslimanima, Budina filozofija budistima, hinduizam hinduistima, itd., priznajući jedni druge u suprotstavljenim i međusobno isključivim ideologijama/religijama. Takve religije nijesu ništa bolje od ateizma, te stoga ne treba da nas iznenadi ako naiđemo na vjernika koji se predstavlja kao pravoslavac-ateista (dok nauka ne utvrdi drugačije), sujevjernog ateistu, i sve moguće i nemoguće kombinacije ljudskog apsurda.
Ne postoji ništa na zemlji što bi se moglo mjeriti sa biblijskim otkrivenjem. Ali prokletstvo ljudske pale prirode nagoni grešnika da Riječ Božju neprekidno omalovažava i sumnjiči. Uporište za kojim ljudi često posežu je Božja ljubav, dobrota i pravednost u kontrastu sa zlom koje se događa na zemlji. Oni na Boga projektuju svoju prirodu i zamisli o pravdi i htjeli bi da Bog sudi kao oni što sude. Ljudi proizvode zlo i onda okrivljuju Boga što zlo nije spriječio ili sankcionisao. Druga bitna stvar koju ne žele da razumiju je zakon uzroka i posledice u uslovima grijeha na zemlji, gdje su i uslovno rečeno nevini takođe žrtve. Ali Bog nije političar koji obećava „bolji život“ ovdje i sada ako budemo dovoljno dobri i poslušni sistemu. Pred Bogom nema „dovoljno dobrih“. Božja rješenja su trajna i vječna kao i On sam. Tako će biti i sa problemom grijeha, patnje i smrti.
Kolika je težina obmane koja pritiska čovječanstvo kad čovjek više vjeruje manipulantima koji ga neprekidno vrte u krug nego Bogu koji nas je stvorio i iskupio?
Plast sijena za stoku
Iako je ovo dosjetka jedne kontroverzne ličnosti i same sklone manipulaciji, definicija zaista odgovara širokim masama koje su hranjene zabludom.
Ako pažljivije istražimo istoriju različitih „revolucionarnih“ ideoloških pokreta i promjena u svijetu, bilo da su one postignute nasilnim ili „marketinškim“ putem, nemoguće je oteti se zaključku da postoji svjesno usmjeravana alijansa sila zla, savez između palih duhovnih bića, o kojima govori Biblija, i palih ljudskih bića, čije nasleđe ili pozicije moći su takvi da su u stanju kontrolisati globalne tokove. Ako zatim istražimo, koliko je to dostupno, slučajeve i biografije pojedinaca koji su poslužili kao oruđa za lansiranje raznih ideja i učenja, ili čak odemo dalje i pronađemo stvarne pokretače određenih društvenih događaja i kretanja, otkrićemo jedan njihov zajednički imenitelj. Niko od njih u stvarnosti nije vjerovao ili ne vjeruje u ono što se servira masama. Naravno govorimo o ljudima na visokim pozicijama moći koji važe za „vladare svijeta“, moćnicima u sjenci.
Da li je to što oni kriju neka drugačija ili naprednija istina od Božje objave u Bibliji? Naravno da nije, jer tako nešto jednostavno ne postoji. Masoni računaju godine svijeta po biblijskoj hronologiji. Šta onda zapravo oni kriju? Kriju istinu od širokih narodnih masa, i to ne zato što su sami osvjedočeni šta je istina nego zbog manipulacije. Umjesto duhovne zdrave hrane narodu se nudi plast sijena. „Plast sijena“ su obmanjivačke ideologije, mehanizmi kontrole javnog mnjenja, kao i različiti mamci i svjetske drangulije koji podstiču i narkomanski hrane iskvarene motive grešne prirode. U jednoj takvoj šemi vrlo lako se uklapaju niži nivoi kontrole nad ljudima (obrazovni sistem, crkve, oružane snage, ekonomsko-finansijski menadžment…) jer se zadovoljavaju svojim materijalnim i društvenim statusima. To je metoda kako se ostvaruje vlast u vladavini grijeha. Ali iako se „vladari svijeta“ služe faktima koje daje Biblija (jer su mjerodavni), oni zlo zovu dobro, a dobro zlom (Isaija 5:20). Oni svog duhovnog gospodara – Sotonu – cijene kao dobrog boga, a Tvorca proglašavaju zlim.
Sada dolazimo do glavnog pitanja. Ako je sve ovo tačno, i ako je čovjek zaista nepopravljivo loš, zašto se sve navedeno ne sprovodi javno? To bi vjerovatno bio slučaj da ne postoji nešto što Biblija opisuje kao veliku borbu između Boga i Sotone, između dva koncepta: dobra i mješavine dobra i zla (ovo je vrlo duboka i složena tematika koju nećemo ovdje razmatrati). Ali ta borba na kosmičkom nivou i dalje ne bi ništa značila ljudima u stanju u kakvom se nalaze da Bog nije obezbijedio rješenje za problem grijeha i povratak statusa koji je čovjek imao prilikom stvaranja. Božji Plan spasenja je najveća i nepremostiva prepreka satanistima, zbog koje su prinuđeni da djeluju iz podzemlja, baš kao njihov duhovni gospodar. Bog je vrhovni suveren i On je postavio granice zlu, a opet poštuje izbor čovjeka kakav god on bio. Zato što je Bog usadio u srce čovjeka sliku svog karaktera, čak i pod uslovima teške destrukcije i degradacije ljudske prirode, postoji mogućnost da se čovjek obrati i promijeni stranu koju svojim tjelesnim rođenjem dobija u nasleđe. Bog to obezbjeđuje, samo ako čovjek pristane, ako stavi svoju volju na Njegovu stranu.
Kad bi se satanizam javno eksponirao onakav kakav zaista jeste, mnoge polusvjesne pristalice ovog koncepta bi uvidjele njegovu strahotu i napustile ga. S druge strane, sve dok Božja milost djeluje u čovjeku, postoji težnja u ljudskim srcima za mirom, ljubavlju, dobrotom, pravdom u svojim grijehom oštećenim oblicima, ali još uvijek dovoljno snažnim za donošenje ispravnih odluka.
„Neka bude borba neprestana“
Na samoj tački promjene strana takođe se krije jedna velika zamka. Naime, ljudi počinju u svojoj sili da služe Bogu i tako svoju religiju pretvaraju u niz pokušaja i padova i besmisleno vrćenje u krug. Simptome pogrešno usmjerene duhovnosti nije teško prepoznati kroz poremećaje prioriteta, sektaški mentalitet, samopravednost, nerazumnu privrženost vjerskoj organizaciji koja ne može proći biblijski test i sl.
Grešni motiv sebičnog koristoljublja navodnim pristajanjem na Božju stranu nerijetko se otkriva u vjerskom iskustvu. Naime, takve osobe preferiraju da ih Bog okoristi u ovom životu ili razriješi određene probleme kako bi im životne okolnosti postale onakvima kako oni maštaju. Takvi lako zaboravljaju da i dalje žive na neprijateljskoj teritoriji i, što je još gore, podređuju nebesko zemaljskom. Oni nijesu naučeni vjeri i poslušnosti bez obzira na okolnosti.
Poruka Biblije bi bila lažna i sam Bog bi bio lažan ako bi obećavao bilo kakve nerealnosti, ovdje i sada na zemlji ili po vaskrsenju. Mir koji Bog nudi i koji sada i odmah možemo primiti je duhovni mir u spasonosnoj vjeri, ali ono što nas čeka u svijetu je nevolja. Ali pošto ulaskom u savez i pomirenjem sa Bogom kroz Njegov plan spasenja imamo garanciju života, ovozemaljski problemi gube silu i efekat koji imaju na neobraćenog čovjeka (vidi Jovan 16:33).
Trka se trči do kraja i borba se vodi do kraja. Glavnu bitku je dobio Bog, a naš udio je da čvrsto stojimo u toj pripravi. Da primimo pobjedu u Hristu koja je i naša pobjeda.
Suočavanje sa religijskom manipulacijom na svim nivoima
Konačno, ono što je vjerovatno najveći zalog ikad povjeren čovjeku je očuvanje prave vjere.
Zbog naše prirode koja je oštećena u svim svojim aspektima, zbog prirode velike borbe između dobra zla, zbog Božjeg besprekornog karaktera ljubavi, pravde, milosti i istine u svoj svojoj punini – nije nam dozvoljeno da ulazimo u bilo kakve oblike kompromisa, prevare i manipulacije. Biblijska religija je takva da se mora čuvati u strogom poštenju. I braniti kad je potrebno, čak i od naizgled nevažnih devijacija od istine (vidi: Efescima 4:5; Filipljanima 2:2). Zabluda, makar i neznatna, je kao crvotočina u drvetu. Koliko god se činila neprimjetna u odnosu na veličinu stabla, ona otvara prostor za druga podrivanja i drvo vremenom postaje leglo štetočina, gubi svoju kakvoću i integritet, slabi i na kraju se urušava.
Umni pristanak na zabludu rezultira nevjerovatnim promjenama u duhovnosti i direktno negativno utiče na zdravi razum primaoca. U tom procesu ponavlja se neka vrsta hipnotisanosti kakvu je iskusila Eva nakon hvatanja u šemu zablude. Kao što se u njenom slučaju zamka mogla činiti bezazlena tako biva u svim vremenima i sada. Posledice se obično manifestuju kroz fanatizam i nerazumna stanovišta. Evo i nekih primjera savremenih zabluda koje proizvode fanatizam: (1) zemlja je ravna ploča (konsekvence: hipnotisanost pseudo „dokazima“, paranoičnost, izvrtanje Biblije); (2) Zemljom vladaju ljudi-reptili, ili nefili – navodni hibridi palih anđela i žena; (3) Enoh i Ilija su dva svjedoka iz Otkrivenja 11 i propovijedaće u Jerusalimu 3 i po godine; (4) pred kraj vremena Izrael će postati teokratska država i ponovo će se uspostaviti žrtveni sistem; (5) 144.000 su doslovan broj, Jevreji ili poslednja generacija hrišćana koja će dočekati Hrista; (6) Melhisedek je bio Isus Hrist ili Sveti Duh; (7) ništa iz Danila i/ili Otkrivenja se još nije ispunilo; (8) poslednju crkvu nipošto ne smijete napustiti, ona ne može pasti; (9) „rješavanje“ svih problema i nedoumica molitvom; (10) pripisivanje sumnjivih ličnih svjedočanstava, snova, vizija i zaključaka Božjem djelovanju; (11) vjerovanje da se ne smije niko osuđivati ili kritikovati; (12) vađenje biblijskih tekstova iz konteksta, doslovno tumačenje simbolike i nerazumna primjena vizija i simbolike; (13) pogrešna shvatanja opravdanja vjerom, nerazumijevanje i brkanje biblijskih pojmova; itd.
Još jedan pokazatelj problematične religioznosti je tzv. sindrom zunzara (termin koji je izmislio autor članka). Postoje vjernici koji kao da imaju potrebu da su stalno zauzeti religijskim stvarima, što se pretvara u neku vrstu grozničavih aktivnosti, hiperprodukciju svega i svačega, kakvu „ponudu“ nerijetko možemo vidjeti na društvenim mrežama. „Zunzar“ je konstantno nemiran jer nije riješio temeljene stvari i zato nema tla na kojem bi počinio. On je svjetovne droge zamijenio duhovnim drogama. Velika je vjerovatnoća da se „zunzar“ neće sam smiriti dok ne dobije „muharicom“ po turu.
Očigledna pouka je da ne smijemo praviti nikakve otklone od zdravorazumske vjere, jer čak i u slučaju da takvi „izleti“ ne rezultiraju fanatizmom, izvjesno će proizvesti lažna učenja koja se dalje moraju braniti drugim lažima i otvarati prostor za nove laži. Postoji razlika između fanatika i svjesnog manipulanta koji lažira teologiju radi ličnih interesa ili interesa svoje ustanove (crkve). Dok u prvom slučaju čovjek može biti iskren u zabludi, drugi karakterišu manipulacija i intelektualne egzibicije.
Za Božje djelo nikad nije bio presudan kvantitet već kvalitet. Mi ne možemo stati pred svijetom ako sami nijesmo utvrđeni i sigurni u koncept koji je Bog obznanio u svojoj Riječi. Nemoralno je i licemjerno očekivati od drugoga da prihvati nešto u šta sami nijesmo sigurni i što nijesmo iskusili. Biblijska religija nije vrbovanje za vjersku organizaciju. To je poruka spasonosne istine cijelom čovječanstvu koje potiče od zajedničkih nam praroditelja. Isus Hrist nije jevrejski ili hrišćanski Mesija i Spasitelj, On je univerzalni, opšti Čovjek. Zato je svaki uskogrudi nastup pogrešan.
Bibliju mnogi ne vole jer ne ostavlja mjesta kompromisima. Biblijski Bog nije jedan među konkurentskim bogovima i biblijska religija nije „jedna od velikih svjetskih religija“. Samo lažirana religija može biti „jedna od velikih svjetskih religija“. Bog je apsolut svih vrijednosti.
Ali biblijske poruke ne možemo ispravno razumjeti ako nijesmo svjesni činjenice da su one date preko čovjeka i palom čovjeku u uslovima vladavine grijeha, što podrazumijeva i tretira probleme palog čovjeka, kao i konsekvence grijeha u zlim djelima. Druga jednako važna premisa je pogled usmjeren u budućnost – ka konačnoj realizaciji Plana spasenja i životu koji ima kvalifikaciju da se produži u vječnost, oslobođen svakog prisustva zla. Na jednom takvom sveobuhvatnom posmatranju i razumijevanju Božjeg karaktera gradi se naše razumijevanje i naš karakter.
Pavle Simović
Zaista zlatne reci
e pa sad sam se stvarno nad ovim,zamislila…