Knjiga o Ruti (1. glava)

Pisac: Samuel
Mesto pisanja: Izrael
Pisanje završeno: oko 1090. pre n. e.
Obuhvata vreme: 11 godina vladavine sudija

  1. U danima kad su sudije delile pravdu dogodilo se da je u zemlji zavladala glad, pa je jedan čovek iz Betlehema u Judi otišao sa svojom ženom i svoja dva sina da se nastani u moabskoj zemlji.
  2. Taj čovek se zvao Elimeleh, njegova žena se zvala Nojemina, a njegova dva sina zvala su se Malon i Heleon. Oni su bili Efraćani, iz Betlehema u Judi. Kada su stigli u moabsku zemlju, tamo su se nastanili.
  3. Posle nekog vremena Nojeminin muž Elimeleh je umro, i ona je ostala sa svoja dva sina.
  4. Kasnije su se oni oženili Moabkama. Jedna se zvala Orfa, a druga Ruta. U moabskoj zemlji živeli su oko deset godina.
  5. Zatim su umrla i njih dvojica, Malon i Heleon, pa je Nojemina ostala bez svoja dva sina i bez muža.
  6. Tada je ona ustala sa svojim snahama da se vrati iz moabske zemlje, jer je u moabskoj zemlji čula da je Gospod obratio pažnju na svoj narod i dao mu hleba.
  7. Ona je izašla iz mesta gde je živela, a s njom su bile i obe njene snahe, i one su pošle putem da se vrate u Judinu zemlju.
  8. Na kraju Nojemina reče svojim dvema snahama: „Idite, vratite se svaka u dom svoje majke. Neka vam Gospod pokaže dobrotu, kao što ste je vi pokazale onima koji su sada mrtvi i meni.
  9. Neka vas Gospod obdari time da nađete mir, svaka u domu svog muža.“ Tada ih je poljubila, a one su glasno zaplakale.
  10. I rekle su joj: „Ne, nego ćemo se s tobom vratiti tvom narodu.“
  11. Ali Nojemina reče: „Vratite se, kćeri moje! Zašto da idete sa mnom? Zar ja imam još sinova u svojoj utrobi da vam oni budu muževi?
  12. Vratite se, kćeri moje, idite, jer sam ja prestara za udaju. Pa i kad bih rekla da još imam nade i da ću se još večeras udati i roditi sinove,
  13. zar biste ih čekale dok ne odrastu? Zar biste zbog njih ostale same i neudate? Ne, kćeri moje, velika je gorčina u meni zbog vas, jer se ruka Gospodnja podigla na mene.“
  14. Na to su one još jače zaplakale. Zatim je Orfa poljubila svoju svekrvu i otišla, a Ruta je ostala s njom.
  15. Nojemina joj reče: „Evo, tvoja jetrva, koja je kao i ti ostala udovica, vratila se svom narodu i svojim bogovima. Vrati se i ti s njom.“
  16. Ali Ruta joj odgovori: „Nemoj me nagovarati da te ostavim i da odem od tebe, jer kuda ti ideš, ići ću i ja, i gde se ti nastaniš, nastaniću se i ja. Tvoj narod biće moj narod i tvoj Bog moj Bog.
  17. Gde ti umreš, umreću i ja, i tamo ću biti sahranjena. Neka mi Gospod učini tako i neka još doda ako me išta osim smrti rastavi od tebe.“
  18. Kad je Nojemina videla da je ona čvrsto odlučila da ide s njom, nije je više odvraćala.
  19. Tako su obe išle dalje dok nisu stigle u Betlehem. Kad su stigle u Betlehem, sav se grad uskomešao zbog njih, a žene su govorile: „Je li to Nojemina?“
  20. A ona im je govorila: „Ne zovite me Nojemina!* Zovite me Mara, jer me je Svemoćni ispunio velikom gorčinom.

    * „Nojemina“ (heb. Naomi) znači „moje veselje.“ „Mara“ znači „gorčina“.

  21. Puna sam otišla, a Gospod me praznih ruku vraća. Zašto da me zovete Nojemina, kad me je Gospod ponizio i kad me je Svemoćni u tugu zavio?“
  22. Tako se Nojemina vratila, a s njom se iz moabske zemlje vratila i Ruta Moabka, njena snaha. One su stigle u Betlehem na početku žetve ječma.