Prva poslanica Korinćanima (13. glava)

  1. Kad bih govorio ljudskim i anđeoskim jezicima, a ljubavi ne bih imao, bio bih kao zvono koje zvoni ili činele koje zveče.
  2. Kad bih imao dar proricanja i kad bih znao sve tajne i imao sve znanje i kad bih imao svu veru, tako da bih mogao i gore da premeštam, a ljubavi ne bih imao, bio bih ništa.
  3. I kad bih razdao sav svoj imetak da bih nahranio druge i kad bih smrti predao svoje telo, da bih se hvalio, a ljubavi ne bih imao, ništa mi ne bi koristilo.
  4. Ljubav dugo trpi i srdačna je. Ljubav nije zavidna, ne hvali se, ne uzvisuje se,
  5. ne ponaša se nepristojno, ne gleda svoju korist, nije razdražljiva, ne pamti zlo.
  6. Ne raduje se nepravdi, a raduje se istini.
  7. Sve podnosi, sve veruje, svemu se nada, sve trpi.
  8. Ljubav nikada ne prestaje, a darovi proricanja ako će i nestati, jezici prestati, znanje nestati.
  9. Jer naše znanje je delimično i naše proricanje je delimično,
  10. a kad dođe ono koje je potpuno, nestaće ono koje je delimično.
  11. Kad sam bio dete, govorio sam kao dete, razmišljao kao dete, rasuđivao kao dete. A kad sam postao čovek, odbacio sam ono što je detinje.
  12. Jer sada vidimo kao kroz staklo koje ne daje jasnu sliku, a tada ćemo videti licem u lice. Sada je moje znanje delimično, a tada će moje znanje biti potpuno, kao što je potpuno Božje znanje o meni.
  13. A sada ostaje ovo troje: vera, nada i ljubav. Ali najveća od njih je ljubav.