Četvrta knjiga Mojsijeva ili Brojevi (11. glava)

  1. Narod se počeo žaliti, što je bilo zlo u Gospodnjim ušima. Gospod je to čuo i žestoko se razgnevio. Gospodnji oganj planuo je među njima i progutao neke na kraju logora.
  2. Kad je narod zavapio Mojsiju, on se pomolio Gospodu i oganj se ugasio.
  3. To mesto je nazvano Tavera,* jer je tamo na njih planuo Gospodnji oganj.

    * „Tavera“ znači „izgaranje, požar, plamen“.

  4. Mnogi drugi ljudi koji su bili među Izraelcima sebično su žudeli za hranom tako da su i Izraelovi sinovi opet plakali govoreći: „Ko će nam dati mesa da jedemo?
  5. Dobro se sećamo riba koje smo zabadava jeli u Egiptu i krastavaca, lubenica, praziluka, crnog i belog luka.
  6. A sada nam je duša usahnula. Naše oči ne vide ništa osim mane.“
  7. Mana je bila poput semena korijandera, a ličila je na smolu od bdela.*

    * „Bdel“ je mirisna smola slična smirni.

  8. Narod je išao okolo, skupljao je i mleo na ručnim mlinovima ili tucao u avanu, kuvao u loncu ili od nje pravio pogače. Ukus joj je bio kao ukus slatkog kolača pripremljenog s uljem.
  9. Kad bi noću padala rosa po logoru, padala bi i mana.
  10. Mojsije je čuo kako narod plače, svaki u svojoj porodici na ulazu u svoj šator. I Gospod se žestoko razgnevio, a i za Mojsija je sve to bilo zlo.
  11. Tada je Mojsije rekao Gospodu: „Zašto si učinio zlo svom sluzi? Zašto nisam našao milost u tvojim očima, nego si na mene stavio teret celog ovog naroda?
  12. Jesam li ja začeo ceo ovaj narod? Jesam li ih ja rodio, pa da mi kažeš: ‘Nosi ih u svojim nedrima, kao što hranitelj nosi odojče,’ u zemlju za koju si se zakleo njihovim praočevima?
  13. Odakle mi meso da ga dam celom ovom narodu? Jer plaču preda mnom, govoreći: ‘Daj nam mesa da jedemo!’
  14. Ne mogu ja sam da nosim ceo ovaj narod, jer je pretežak za mene.
  15. Ako ćeš tako postupati sa mnom, molim te, bolje me ubij ako sam našao milost u tvojim očima, da ne gledam svoju nevolju.“
  16. A Gospod je rekao Mojsiju: „Skupi mi sedamdeset ljudi od Izraelovih starešina, za koje znaš da su starešine naroda i njegovi upravitelji. Dovedi ih do šatora od sastanka, i neka tamo stanu s tobom.
  17. Ja ću sići i tamo ću ti govoriti. Uzeću od duha koji je na tebi i staviću ga na njih, i oni će ti pomagati da nosiš teret naroda, da ga ne nosiš sam.
  18. A narodu reci: ‘Posvetite se za sutra, jer ćete jesti mesa, zato što ste plakali pred Gospodom, govoreći: ‘Ko će nam dati mesa da jedemo, jer nam je bilo dobro u Egiptu?’ Gospod će vam dati mesa i ješćete ga.
  19. Nećete ga jesti jedan dan, ni dva dana, ni pet dana, ni deset dana, ni dvadeset dana,
  20. nego celih mesec dana, dok vam ne izađe na nos i ne ogadi vam se, jer ste odbacili Gospoda, koji je među vama, i plakali ste pred njim, govoreći: ‘Zašto smo izašli iz Egipta?’“
  21. Tada je Mojsije rekao: „U narodu među kojim se nalazim ima šesto hiljada pešaka, a ti kažeš: ‘Meso ću im dati i ješće ga mesec dana!’
  22. Da li će im se poklati ovce i goveda da im bude dosta? Ili će im se pohvatati sve ribe iz mora da im bude dosta?“
  23. Na to je Gospod rekao Mojsiju: „Zar je Gospodnja ruka kratka? Sada ćeš videti da li će se dogoditi ono što sam rekao ili neće.“
  24. Posle toga Mojsije je izašao i rekao narodu Gospodnje reči. Onda je skupio sedamdeset ljudi od starešina naroda i postavio ih oko šatora.
  25. Tada je Gospod sišao u oblaku i govorio s njim, pa je uzeo od duha koji je bio na njemu i stavio ga na svakog od sedamdesetorice starešina. I čim je Duh sišao na njih, oni su prorokovali, ali nikad nakon toga.*

    * Hebrejski izraz „velo jasafu“ verovatno znači da su starešine prorokovale samo tom prilikom i nikad više, dok u nekim prevodima stoji da su nastavili prorokovati u kontinuitetu, što teško može biti slučaj imajući u vidu da se radi o Božjoj objavi sa svrhom, a ne u cilju zadovoljavanja znatiželje ili senzacionalizma. Takođe treba znati da je proroštvo podložno zloupotrebi od strane demonskih sila (vidi: 5. Mojs. 13:1-5; 1. Kralj. 22:21-23; Mat. 24:24).

  26. A dva čoveka su ostala u logoru. Jedan se zvao Eldad, a drugi Modad. I Duh je sišao na njih, jer su i oni bili među popisanima, ali nisu došli do šatora, nego su u logoru prorokovali.
  27. Jedan mladić je otrčao i javio to Mojsiju: „Eldad i Modad se u logoru ponašaju kao proroci!“
  28. Tada je Jošua, Nunov sin, Mojsijev sluga od svoje mladosti, rekao: „Mojsije, moj gospodaru, zabrani im!“
  29. A Mojsije mu je rekao: „Jesi li ti ljubomoran radi mene? O kad bi svi među Gospodnjim narodom bili proroci, jer bi tada Gospod stavio svoj Duh na njih!“
  30. Posle se Mojsije vratio u logor zajedno s Izraelovim starešinama.
  31. I Gospod je podigao vetar koji je doneo prepelice od mora i razasuo ih po logoru, na dan hoda s jedne strane i na dan hoda s druge strane, oko celog logora, na oko dva lakta* iznad zemlje.

    * Lakat iznosi 44,5 centimetara. Vidi dodatak na kraju knjige.

  32. Narod je ustao i celog tog dana i cele noći i celog drugog dana skupljao je prepelice. Onaj ko je nakupio najmanje, nakupio je deset gomera.* I rasprostrli su ih oko celog logora.

    * Gomer iznosi 220 litara. Vidi dodatak na kraju knjige.

  33. Meso im je još bilo među zubima, nisu ga ni sažvakali, kad se Gospod žestoko razgnevio na narod. Gospod je udario narod veoma velikim pomorom.
  34. To mesto je nazvano Kivrot-Atava,* jer su tu sahranili narod koji je sebično žudeo za hranom.

    * „Kivrot-Atava“ znači „grobovi požude“.

  35. Iz Kivrot-Atave narod je krenuo prema Hazerotu, gde su se zaustavili.