Psalmi (102. glava)

  1. O Gospode, čuj molitvu moju, i neka vapaj moj pred tebe dođe.
  2. Ne okreći od mene lice svoje u dan teskobe moje. Prigni k meni uho svoje. U dan kada te prizovem, požuri, usliši me!
  3. Jer dani moji kao dim nestaju, i kosti su moje kao peć usijane.
  4. Srce moje kao trava vene i suši se, jer hleb svoj zaboravljam da jedem.
  5. Od uzdisanja moga kosti su mi za kožu prionule.
  6. Ličim na pelikana u pustinji. Postao sam kao ćuk u pustoši.
  7. Ispijen sam, postao sam kao ptica što sama na krovu stoji.
  8. Po ceo dan neprijatelji mi se moji rugaju. Oni koji od mene ludu prave, kletve mojim imenom izriču.
  9. Pepeo kao hleb jedem, piće svoje sa suzama mešam,
  10. zbog osude tvoje i gneva tvoga. Jer podigao si me da bi me odbacio.
  11. Dani su moji poput sene koja se gubi, i ja se kao trava sušim.
  12. A ti, Gospode, ostaješ doveka, i spomen tvoj iz naraštaja u naraštaj.
  13. Ti ćeš ustati, smilovaćeš se Cionu, jer je vreme da mu se milost ukaže, jer je došlo vreme.
  14. Jer je milo slugama tvojim kamenje njegovo, i prah njegov vole.
  15. Narodi će se bojati imena Gospodnjeg, i svi kraljevi zemaljski slave tvoje.
  16. Jer će Gospod Cion izgraditi, pokazaće se u slavi svojoj.
  17. Obazreće se na molitvu onih koji su bez ičega ostali, i neće prezreti molitvu njihovu.
  18. Ovo je napisano za naraštaj budući. Narod koji će biti stvoren hvaliće Gospoda.
  19. Jer on gleda sa svete visine svoje, s nebesa Gospod na zemlju gleda,
  20. da čuje uzdahe zatvorenika, da oslobodi one koji su smrti predani,
  21. da bi se ime Gospodnje objavilo na Cionu i hvala njegova u Jerusalimu,
  22. kad se sakupe svi narodi i kraljevstva da služe Gospodu.
  23. Na pola puta moga snagu mi je oduzeo, skratio je dane moje.
  24. Rekao sam: „Bože moj, nemoj me uzeti u polovini dana mojih. A godine se tvoje kroz sve naraštaje protežu.
  25. Davno si položio temelje zemlji, i nebesa su delo ruku tvojih.
  26. Oni će propasti, a ti ćeš ostati, i sve će se to kao haljina pohabati. Kao odeću zamenićeš ih, i doći će kraju svome.
  27. A ti si uvek isti, i godinama tvojim kraja nema.
  28. Sinovi slugu tvojih ostaće da žive. Pred tobom će se potomstvo njihovo utvrditi.“